Marina Abramović: Srela sam se sa toliko ljubomore u životu i još nisam imuna na to

Njeni roditelji nijednom u životu nisu je poljubili ni pohvalili. Majka ju je tukla, čupala za kosu, govorila joj je da je beskorisna i nazvala je prostitutkom nakon što ju je prvi put poljubio dječak, kada je imala četrnaest godina.

Kao tinejdžerka, vjerovala je da je “užasno ružna”. Imala je, kako se sjeća: “velik nos, mnoštvo bubuljica, užasnu frizuru, ortopedske cipele i naočare s vrlo debelim staklima”.

Nekad neugledna djevojčica, danas je umjetnička ikona, muza Richarda Tiscija, Yohija Yamamota i vrlo lijepa žena koja uskoro ulazi u sedamdesetu godinu života.

Svoje odrastanje Marina Abramović opisala je u brutalno iskrenoj autobiografiji “Hod kroz zidove” koja je ove sedmice izašla iz štampe u izdanju Penguin Random Housea i koja se s nestrpljenjem očekuje u likovnim krugovima.

Prethodile su joj mnoge polemike, pa i ona koja je nastala nakon što je u javnost procurjelo kako u knjizi piše da je tri puta imala pobačaj, jer nikad nije željela djecu. Kako je priznala u jednom od rijetkih intervjua od tada, u “Gardijanu”, razočarala se reakcijama i napadima: “Svidjelo mi se kako je jedan od forumaša napisao da niko ne pita Džordža Klunija zašto nema djecu. Ostalo je bilo vrlo licemjerno”.

Roditelji partizani

U memoarima je dalje napisala da je u njenom djetinjstvu bilo i mnogo krvi. Kada je izgubila svoj prvi dječji zub, krvarenje se nije zaustavljalo tri mjeseca, a kada je dobila prvu menstruaciju, trajala je deset dana. Autobiografija Marine Abramović je beskompromisna ispovijest, kao i svi njezini performansi, u kojoj su život i umjetnost u neraskidivoj vezi.

Majka Danica i otac Vojo bili su partizani, tamo su se i upoznali: “Bila je to prekrasna priča. Ona je bila lijepa, on zgodan, jedno su drugome spasili život. Majka je bila odgovorna za prevoz ranjenih partizana”. Otac je dolazio iz siromašne porodice, majka iz imućne: “Sjećam se kako je moja baka pričala da je majka kada je otišla u partizane iza sebe ostavila šezdeset pari cipela. Komunizam je za nju bio apstraktna ideja, nešto što je naučila u školi čitajući Marksa i Engelsa. Postati partizanka bio je idealistički odabir, čak i pomodni”.

Za umjetnost se odlučila vrlo mlada. Prijatelj njenog oca posjetio ih je i pokazao joj jedan umjetnički proces, nabacio je niz boja na sliku, spalio tu sliku, rekao joj je kako je riječ o zalasku Sunca. Marina Abramović vjerovala je da je to fantastičan prizor. Odlučila je nakon toga da studira umjetnost, ali njene ideje bile su radikalnije.

Prema Marini Abramović, ženi i umjetnici, ljudi nikada nisu bili ravnodušni, ili je vole ili ne. Kako je rekla u “Gardijanu”, “mnoštvo je mojih neprijatelja postali su moji prijatelji i obrnuto. Ljudi imaju određenu percepciju o vama, koja se, naravno, mijenja, kada vas upoznaju. Srela sam se s toliko ljubomore tokom života, i još nisam imuna na to”.

Šezdesetih godina bila je jedina žena u grupi šestorice studenata umjetnika, za jednog od njih, Nešu, udala se u svojim ranim dvadesetim godinama. Bili su u braku pet godina, ali nikad nisu živjeli zajedno. Neša, kaže, danas, ne bi pričao s njom: “Da se vratim u Beograd, ne bi me željeli vidjeti, umjetnici. Podsjećam ih na njihov neuspjeh. Toliko imam ljubavi za njih, a oni za mene nimalo”. Ona se, kaže, nikada nije promijenila: “Svoj rad mogu opisati i čistaču i predsjedniku. Komunista sam ako se gleda u tom kontekstu”. Ali, u knjizi je i opisala Nešu na sljedeći način: “Postojala je privlačnost među nama, ali nije bio dobar u krevetu, sve dok slučajno nisam zatrudnjela s njim. Tada je postao potentan”. Neša kojeg opisuje u knjizi beogradski je umjetnik Neša Paripović koji je bio u braku s umjetnicom između 1971. i 1976, i koji se o onome o čemu piše Marina Abramović nije još izjasnio.

Umjetnica u autobiografiji opisuje i svoj boravak u Zagrebu (poznato je i da je bila bliska s Tomislavom Gotovcem): “Diplomirala sam u ljeto 1970, i otišla u Zagreb, na postdiplomske studije kod Krsta Hegedušića. Bila je velika čast da vas Hegedušić odabere, imao je samo osam studenata u klasi. Bio je stariji čovjek, poznat po slikama seljaka i pejzaža sa poljima usjeva, nešto kao savremeni Thomas Hart Benton. Nije baš prirodni spoj nas dvoje. No, i Jackson Pollock je studirao sa Bentonom. Sviđao mi se Hegedušić. Rekao je dvije stvari koje pamtim: postaješ dobar u crtanju kada desnom rukom možeš napraviti divnu skicu bez da gledaš. Drugo, ne laskaj sebi da imaš ideje.

Ako si dobar umjetnik, možeš imati jednu ideju, najviše dvije za života. I bio je u pravu”. Nakon boravka u Zagrebu, udala se za Nešu.

Brak sa Nešom

Prvi radikalniji performans izvela je u Edinburgu, “Ritam 10”, raširila je prste ruke i igrala se nožem, svaki puta kada bi se ranila, popila je žestoko piće (inače nikad ne pije), uzela ponovno nož, i nastavila. Uz ovaj performans, treba se doduše sjetiti, Dore Maar, koja je isto to izvela pred Pikasom, na početku 20. vijeka, nakon čega se umjetnik zaljubljuje u nju.

Ali, Marina Abramović nikada nije pristajala na ulogu muze.

U doba kada je izvela navedeni performans, živjela je vrlo konzervativnim životom, u Beogradu, u stanu sa svojom majkom,kući je morala biti do deset naveče. I nakon “Ritma 5”, morala je da trči kući i uvuče se u krevet. Nakon što se probudila i nakon što ju je baka ugledala, ispustila je doručak na pod: “Mislila je da vidi đavola, izgledala sam vrlo loše. Taj dvostruki život bio je potpuno lud”. Mediji su, većina njih, pisali nakon tog performansa da joj je mjesto u ludnici. Je li ju pogodilo? “Ne. Vjerovala sam onim ljudima koji su bili oko mene”.

Kada je bila 14-godišnjakinja, namjerno je krenula da prereže venu, ali baka je pronašla i spriječila, majci nisu nikad rekli.

Legla je i usred zapaljene zvijezde, skoro se ugušila: “Uvijek sam osjećala strah, i s tim osjećajem sam se suočavala u svojoj umjetnosti. Zvijezda petokraka je bila u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol restrikcije i kontrole, i željela sam se osloboditi toga tako što ću se suočim sa ovim simbolom”. Kada je njena majka otkrila što joj sve kćerka radi u ime umjetnosti, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu, rekla je da joj je “dala život” i da će joj ga sada “uzeti nazad”.

Život bez straha

Je li odmah znala o čemu je njezina umjetnost: “Kada ste mladi umjetnik, nemate pojma što radite. Svaki umjetnik koji kaže da to zna, laže. Mislim da je kod mene, a to mi je postalo jasno nakon pisanja knjige, bio ključan i dominantan nedostatak ljubavi u porodici i pokušaj da tu porodicu stvorim s umjetničkim svijetom. Psihoanalitičari bi rekli kako je riječ o jasnoj slici. Ali, tako se nije činilo na samom početku”. Često se, uostalom, citira njena izjava:

“Voljela bih da umrem bez straha i ljutnje. Učiniću sve što je u mojoj moći da to i postignem”.

Krajem sedamdesetih upoznaje Ulaya, njemačkog umjetnika koji trenutno živi u Ljubljani, koji se liječi od raka, o čemu snima dokumentarac. Njihova ljubav trajala je dvanaest godina, kao i zajednički rad, od kojih je najpoznatiji hod po Kineskom zidu. Ni ovaj umjetnik se, piše Marina Abramović u memoarima, nije mogao nositi s njom. U performansu iz 1981. godine trebalo je da sjede osam sati dnevno u potpunoj tišini, a da se ne pomiču, danima zaredom:

“Ja sam uspjela, on nije. To nije dobro za brak”, kaže umjetnica koja je kasnije, 2000-ih, u čuvenoj umjetničkoj galeriji Sean Kelly u Njujorku izvela performans “Soba s pogledom” u okviru kojeg je danima bila pred publikom, dvadeset i četiri sata dnevno, nije uopšte jela, a performans je prikazan i u seriji “Seks i grad” što je jedan od početaka njene povezanosti s pop-kulturom. Za Ulaya kaže: “Razišli smo se prije trideset godina. Zanimljivo je vidjeti šta je ko napravio tokom tih godina”.

Lady Gaga

Ona je nakon razvoda kupila stan u Amsterdamu, u dijelu koji je tada bio kvart ovisnika, kasnije postaje jedan od skupljih djelova ovog grada (stan je platila 25 hiljada funti, prodala ga je za četiri miliona). “Moja ideja je bila da zarađujem bar kao vodoinstalater. Finansijski uspjeh došao je kod mene kasno, posljednjih petnaestak godina. Ali, bar je došao. John Cage nije mogao platiti struju ni sa šezdeset godina.”

Nova prekretnica u njenoj karijeri nastup je na Venecijanskom bijenalu 1997. godine, kada dobija i Zlatnog lava, za “Balkanski barok”, simbol rata u bivšoj Jugoslaviji. U performansu je sjedjela šest sati dnevno u prostoru Bijenala i čistila krvave kravlje kosti. Venecija je bila važna i za njen privatni život, tamo je upoznala i italijanskog vajara Paola Canevarija, međutim, i ta je veza, nakon ponovno, dvanaest godina, završila loše. “Nikada dvoje umjetnika ne bi trebalo da budu u braku”, rekla mi je Marina Abramović u intervjuu za “Jutarnji list” prije nekoliko godina.

U tom razdoblju njih dvoje odlaze u Njujork, i ona se počinje družiti s pop-zvijezdama, sarađuje s Lady Gagom, Jay Z-om. Komšinica joj je Patti Smith.

Najpoznatija njena izložba dosada bila je u njujorškoj MoMA, “Umjetnik je prisutan” kada je mjesecima sjedjela u prostoru, posjetioci su mogli sjesti ispred nje, mnogi su plakali kada ih je gledala direktno u oči: “Dala sam im oruđe da se suoče sami sa sobom, u sebi su pronašli i osjećaj usamljenosti i sve ostalo. To je vrlo jednostavno, ali trebalo mi je 45 godina da osmislim ovaj koncept”. Slično je kasnije priuštila i posjetiocima londonskog Serpentinea.

Trenutak kada je njezin bivši, Ulay, sjeo pred nju u Njujorku, pogledalo je 14 miliona ljudi na Youtubeu: “U tom trenutku sve je prošlo pred mojim očima, i dobro i loše, u trideset sekundi”. Voli li ga još? “Ne, nešto je umrlo u meni u osjećaju prema njemu, bilo je previše bola.”

U životu je kaže, imala jednu važnu umjetničku ideju: “Raditi s tijelom”.

Kada je bila mlada, nije se usudila da izađe pred ljude i govori bilo šta, bila je sramežljiva. Sada, kaže, može izaći pred 30 hiljada ljudi bez unaprijed pripremljenog teksta. “Što se dogodilo? Umjetnost se dogodila”, kaže umjetnica kojoj se sprema retrospektiva u Royal Academy u Londonu 2020. godine i opera u Minhenu na kojoj radi dvanaest godina.

Od obostranih nevjerstava i nasilja do seksa utroje

Jedan isječak iz memoara Marine Abramović nekoliko dana prije izlaska cijelog djela objavljen je u britanskom “Gardijanu”. U objavljenom poglavlju umjetnica se vraća u vrijeme kada su ona i Ulay bili u Australiji i dobili ideju da izvedu performans radnog naslova “The Lovers”. Plan je bio da će par stati na suprotne strane Kineskog zida i hodati dok se (nakon što svak pređe po 2500 kilometara) ne susretnu, a na sredini građevine trebali su da se vjenčaju.

Nakon osam godina od kineskih vlasti uspjeli su da dobiju dozvolu da uz obezbjeđenje i prevodioca izvedu nešto tako, ali, piše Abramović, “originalan plan koji je uključivao vjenčanje se sve manje i manje spominjao”. Dok je Ulay prelazio preko pustinjskog dijela Zida, koji je puno pristupačniji, Abramović se penjala po planinama. “Sastanak nije bio onakav kakvim smo ga zamislili. Umjesto da vidim Ulaya kako hoda prema meni iz suprotnog smjera, zatekla sam ga kako me čeka na tački između dva hrama. Tamo je bio tri dana. A zašto je stao? Mjesto mu se činilo kao savršeno za dobru fotografiju. Ja nisam marila za kvalitet fotografije. Prekršio je naš koncept iz estetskih razloga.” U to je vrijeme prevoditeljka koja je putovala s Ulayem je već zatrudnjela s njim, a nekoliko mjeseci kasnije su se i vjenčali.

Ali, početak njihovog kraja bio kada su izvodili “Nightsea Crossing”, u kojem su u danima po osam sati dnevno sjedili u stolici jedno nasuprot drugom i gledali se u oči. Ulay zbog bola u abdomenu nije uspio izdržati do kraja, a Abramović je izvela performans onako kako su ga zamislili. Osjećao se poniženo. Nekoliko mjeseci nakon performansa Ulayu su dijagnostifikovani problemi s diskom: “Njegova su leđa bila u delikatnom stanju i zbog toga više uopšte nismo imali seksualni život. Godinu dana sam mu bila medicinska sestra, a ništa što sam učinila nikada nije bilo dovoljno dobro za njega. Bila sam povrijeđena i ljuta.” Status quo u njihovoj vezi trajao je još dvije godine. Par je u to vrijeme od prijatelja i javnosti skrivao činjenicu da im je veza u raspadu. Uskoro je Abramović priznala Ulayu da ga vara s jednim francuskim piscem, na što joj je on takođe otkrio identitet svoje ljubavnice. Nakon priznanja pitala ga je želi li s njom i svojom ljubavnicom imati seks utroje, na što je on pristao. Tu je situaciju opisala kao prilično bolnu: “Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život. Nisam htjela da to bude stvarno. Nisam osjećala ništa. Kaže se da ljudi koje, na primjer, udari bus i zbog toga izgube nogu ne osjećaju bol jer njihovi nervi jednostavno ne mogu prenijeti toliko bola mozgu. Namjerno sam se odlučila na taj potez, da ga otjeram od sebe. Ali cijena je bila vrlo visoka”. Frustracije zbog toga što su mediji Marinu prikazivali većom umjetnicom nego Ulaya, nošenje s bolestima, obostrana nevjerstva, pa čak i nasilje doveli su do kraja idile u kojoj je par godinama živio. Na kraju je, kaže Abramović, najtužnije od svega bilo što im je veza propala zbog njihova svakodnevnog života. “Za mene, privatni je život takođe bio dio posla. Naša saradnja se uvijek vrtjela oko žrtvovanja svega za neku veću ideju. Ali, na kraju, spotakli smo se o nešto što je naspram naših ideja bilo jako malo”.

( Patricia Kiš )