Omerova harmonika

Sonja Duletić, Slavko Sekulović, Omer Đurđević i Dragan Pini Đurović, bili su proljeća 1962. godine, po sopstvenom priznanju, najsrećniji pioniri u Titogradu, jer im je pripala čast da u ime vršnjaka svoga grada čestitaju rođendan predsjedniku Titu.

- Svi smo bili ushićeni - kazuje mi Omer Đurđević. -Tada sam pohađao drugi razred Osnovne škole “Milorad Musa Burzan”. U Beograd sam ponio i harmoniku…

U vrtu Bijelog dvora svečanost; pošto ih je ponudio kolačima i voćnim sokovima, Tito se interesovao kako su putovali mladi Crnogorci.

- Avionom, avionom! - povikali su uglas.

- A kako je bilo na putu? - upitao je Tito.

- Vrlo lijepo. Samo, malo smo propadali…

- A vi, Crnogorci, izgleda, ne volite propadanje, nego ljuljanje - primijetio je uz osmijeh Tito.

Iznenada, dvanaestogodišnji Omer Đurđević podigao se od stola sa svojom harmonikom.

Začula se pjesma “Tamo đe je ležala Podgorica stara…”

- Želio sam da dodirnem druga Tita - priča Omer Đurđević. - I to sam uspio. Sjećam se jednog dječaka koji se rukovao s Titom a zatim rekao: “Ovu ruku nikad neću prati!” A kada smo se vratili u Titograd, u Ulici slobode, preko puta Name, priređen je svečani doček. Tu, na improvizovanoj bini, govorili smo o susretu s Titom i doživjeli prave ovacije. Kasnije, kad je Tito dolazio u Crnu Goru, imao sam priliku da, s mojom harmonikom, budem u njegovoj blizini...

Sonja Duletić je tada bila učenica Osnovne škole “Savo Pejanović”.

- Pozvali su me u direktorovu kancelariju, a ja sam pretrnula od straha jer se kod direktora uglavnom odlazilo kad bi učenik nešto rđavo napravio - kaže Sonja. - Direktor mi je rekao: “Sonja, nijesam te zvao zbog kazne, nego da te pitam, da li bi išla kod Tita da mu čestitaš rođendan…” Jedva sam čekala da otrčim kući i roditeljima saopštim radosnu vijest. Vođa puta je bio Branko Radulović koji nam je rekao da ćemo nositi plave bluze, s amblemom Titograda i pionirskom značkom. Trebalo je - sjeća se Sonja - odrediti pionira koji će drugu Titu čestitati rođendan, a to smo svi priželjkivali. Naravno, to je mogao samo jedan. Određen je Dragan Pini Đurović, učenik šestog razreda Osnovne škole “Branko Božović”. Došla sam na aerodrom sva ushićena. Prvi let avionom, prvi put u Beograd, pa još kod Tita! A kad se pojavio naš drug Pini, svi smo se iznenađeno pogledali! Povrijedio se u igri i preko nosa je imao veliki flaster! Naš vođa puta je rekao da Pini takav neće moći pred Tita, a zatim se obratio meni: “Sonja, ti ćeš čestitati Titu rođendan!”… Ah, taj nestašni Pini… Kad je došao u Beograd, pošao je kod rođaka, cijelu noć stavljao obloge, nabavio mali flaster…

Sonji su zatim saopštili da će ipak Pini čestitati Titu rođendan.

Tito je primijetio flaster i upitao dječaka što mu je bilo, a on je otvoreno rekao:

- Igrao sam se s garbitom, pa me konata udarila…

A Slavko Sekulović, bio je tada učenik Osnovne škole “Boro Ćetković”.

- Direktor škole me pozvao; bojažljivo sam pokucao na vrata kancelarije. On mi je rekao: “Sekuloviću, odlični učenici i pioniri nemaju čega da se plaše. Odlučili smo da ideš ispred učenika naše škole i čestitaš rođendan drugu Titu” - sjeća se Sekulović. - Istrčao sam presrećan iz kancelarije; zadihan otrčao kući. Okupili se rođaci, prijatelji, komšije, grlili me, ljubili…

Noć uoči Titovog rođendana, 25. maja, te, 1962. godine, u Beogradu, Slavku je ostala duboko urezana. Slučajan pogled na bijele dokoljenice veoma ga je uplašio. Na lijevoj je bila velika prljava mrlja. Kroz glavu mu je prostrujala misao kako će sjutra takav pred Tita?! Priskočile su u pomoć drugarice pionirke i Slavkova dokoljenica je ubrzo oprana, ali kako će se osušiti?

- Našli smo rješenje; brže-bolje sam obukao dokoljenicu i s njom otišao na spavanje. Nijesam mogao oka da sklopim, često sam provjeravao da li je suva. Tako sam s čistim dokoljenicama otišao u Bijeli dvor gdje smo s nestrpljenjem čekali da se drug Tito pojavi - priča Slavko. - Kada je, osmjehnut, naišao drug Tito, trema je nestala. Pini Đurović mu je čestitao rođendan, a iz pionirskih grla se prolomilo: “Mi smo Titovi - Tito je naš”. Bilo je tu i malo guranja. Svi smo željeli da budemo što bliže drugu Titu. Imao sam sreću da se s njim rukujem. To osjećanje, to zadovoljstvo, taj ponos, nijesam u mogućnosti ni ispričati ni napisati. To se nalazi unutar čovjeka. To treba doživjeti...

Śedim onomad s Omerom Đurđevićem u kafeu u Ulici Novaka Miloševa. Dugogodišnji profesor Srednje muzičke škole “Vasa Pavić”; već bijele kose, odnedavno u penziji.

- Tito je - veli Omer - bio legenda, a ono vrijeme nezaboravno. Jednom sam u Zagrebu, zanoćio na klupi, u parku; prolaze šetači, niko da me pipne…

Pokazuje mi i fotografiju s Titom snimljenu u vili “Galeb” u Igalu.

- Tito se nalazio na odmoru i liječenju - kaže Omer Đurđević. - Priredili smo mu koncert. Ja sam, naravno, ponio moju harmoniku. Bila je tu i Nada Kovačević s “Veselicama”, zatim bokeške klape, pa Ksenija Cicvarić i Branka Šćepanović. Oduševljen, on je, mimo protokola, zatražio da mu naš koncert još jednom ponovimo…

I: opet podsjećanje na prvi susret s Titom, ispred Bijelog dvora u Beogradu.

- Bile su - veli Omer - postrojene delegacije pionira iz svih republika. A Tito reče: “Idem prvo kod Crnogoraca…”

… Nedaleko od Ulice Novaka Miloševa i Muzičke škole, sluti se Ribnica; nabujala, moćna… Jesen plovi niz nju.

Autor je novinar i pisac

( Slobodan Vuković )