Zašto se niko nije oglasio zbog rušenja Mimoze?

"Ich verstehe unter einer Architektonik die Kunst der Systeme." Immanuel Kant, Critik der reinen Vernunft (II. Transscendentale Methodenlehre/ Drittes Hauptstück. Die Architektonik der reinen Vernunft) Evo me - gledam fotografije ruševina Hotela Mimoza u Tivtu - snimljene prije desetak dana - i najradije bih sve što mi pada na pamet u ovom trenutku sveo na par stihova Elizabet Baret Brauning (Elizabeth Barret Browning): "My future will not copy fair my past/ On any leaf but Heaven's. Be fully done,/ Supernal Will!..."

Naslov pjesme je Future and Past - Budućnost i prošlost. Stihove ne bih prevodio, nisam nešto vičan prevođenju stihova - ali ako baš moram - onda bi to, otprilike, išlo ovako: Moja budućnost neće biti pravičan odraz moje prošlosti/ Na bilo kojem listu osim Nebeskom. Svršimo s tim,/ Uzvišena Voljo...

Dakle, nema smisla zgražavati se nad činjenicom da je sa teritorije najdraže nam Države CG - za koju bismo svi bez razmišljanja položili živote - nestao još jedan i vrijedan i rijedak spomenik posljeratne, socijalističke arhitekture - a da se, izgleda, opet niko od viđenijih CG arhitektica i arhitekata nije oglasio. Biće da nemaju vremena.

Opet se nije oglasila, izgleda, ni gospođa mr Anastazija Miranović, direktorka Uprave za zaštitu kulturnih dobara - a morala je da se oglasi - ako ne po glasu savjesti, a onda, valjda, po službenoj dužnosti. Biće da ni ona nema vremena - biće da radi na svojim "kreativnim, imaginativnim kreacijama" od svitanja do sumraka. I ko će sad da nam objasni, pitam se ja, zašto Hotel Mimoza nije imao status nepokretnog kulturnog dobra - ako ne od nacionalnog, onda barem od lokalnog značaja - ako znamo da je inicijativa gospođe Marije Nikolić, arhitektice iz Tivta - prihvaćena od strane UzZKD prije dvije godine.

Hotel Mimoza je (bio) jedno od najranijih ostvarenja hrvatskog arhitekta, profesora na AF ZG, akademika Miroslava Begovića (1925. - 2004.). Radovi na hotelu su, izgleda, bili okončani 1954. godine (pominje se, tu i tamo, i 1958. godina - ali više vjerujem Internet adresi hazu.hr - gdje stoji i da je na projektu sarađivao stanoviti, ili stanovita S. Mitić - kladio bih se da je riječ o Slavki Mitić, arhitektici). Begović se takođe, tu i tamo, pominje i kao autor kasnije dograđenog - istočnog krila hotela - krila uz Njegoševu ulicu - ali nisam uspio da iskopam validnu referencu kojom bih potkrijepio tu tvrdnju. Pomenuto novo krilo ćemo pamtiti po iskošenim lođama - to vam je tzv. riblja kost - što je zapravo neznatno, ali vrlo efektno odstupanje od ortogonalnog rastera u cilju okretanja soba ka jugu - ili jugoistoku i jugozapadu, preciznije - odnosno ka moru.

Arhitektonski koncept Hotela Mimoza - originalnog krila - kvadra okrenutog jednom od dužih strana prema jugu, odnosno prema moru - lako čitamo sa starih fotografija. Hotel je pomaknut u dubinu parcele, kako bi se između hotela i gradske rive - Pina - ostavio prostor za hotelsku baštu i park. Bašta Hotela Mimoza je, vele, bila centar društvenog života u Tivtu pedesetih, šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Te hotelske bašte su, sasvim je izvjesno, bile nevjerovatno živa mjesta u ona davna vremena - pogotovo ljeti. Svaki grad je imao barem jednu baštu - i veselo je bilo sve do pojave televizora - kada se koncept zabave iz korijena promijenio. Što se tiče parka - čini ga nekoliko starih, moćnih stabala borova, upotpunjenih sa nekoliko palmi. Taj park se u Opštini Tivat, vele, vodi kao "vrijedna zelena površina", odnosno kao "zaštićena grupacija stabala". Dobro je da su barem stabla zaštićena - kad već starom hotelu nije bilo spasa.

Veliko je pitanje što će se dogoditi na mjestu srušenog Hotela Mimoza. Vele da je u toku izrada Glavnog projekta za budući kondo-hotel, ali nisam nešto sklon spekulacijama dok se ne pojave prvi renderinzi i ostalo. Najviše me zanima što će se desiti sa pomenutim stablima u parku. Taj dio parcele je svakako najatraktivniji - sa pozicija investitora - i ne bih se kladio da će stabla preživjeti.

I što još da vam kažem...

U ona davna i slavna vremena kad sam bio đak veseljak u Građevinskoj školi u PG (Građevinski školski centar "Inž. Marko Radević") - najdraža profesorica nam je jednom pričala o građevinskoj praksi u zemlji izlazećeg sunca - u dalekom Japanu. Tito je u to vrijeme bio pokojni - ali nas je postojano grijao žar Titovih vremena - nepovratno minulih, ispostaviće će se ubrzo - a Japan je bio toliko daleko - i u geografskom i u svakom drugom pogledu - da su priče o Japanu djelovale nestvarno - toliko nestvarno da mi đaci veseljaci prema tim pričama nismo imali - niti smo mogli imati - bilo kakav realan odnos.

Lik naše najdraže profesorice izvrsno pamtim - bez obzira što se u ovom trenutku nikako ne mogu sjetiti ni njenog imena ni njenog prezimena (što mi ne služi na čast, svjestan sam toga - potruduću se da saznam njeno ime i prezime, obećavam) - i pamtim, kao da je bilo juče, da je naša najdraža profesorica rekla da se u Japanu odavno ustalio običaj da se zgrade ruše poslije 20, maksimalno 30 godina - i da se odmah grade nove zgrade na mjestima gdje su se nalazile srušene.

— A da nije to zbog zemljotresa profesorice? - pitao ne neko. — Ne, ne, nije zbog zemljotresa. To su vam te nove, napredne tehnologije građenja. Japan je toliko tehnološki napredna zemlja da tamo svaka tehnologija zastarijeva poslije 20, maksimalno 30 godina - i zato se ruše stare zgrade i grade se nove, tehnološki naprednije zgrade. — A kad će to stići ovamo? Te nove tehnologije? U tom trenutku su mi se pred očima ukazala poznata lica... Svi ljudi koji su živjeli u našoj zgradi posmatrali su rušenje naše zgrade - onako u pidžamama, dok je sav namještaj iz stanova bio razbacan po školskom igralištu. — Neće brzo. Možda za 200 godina - odgovorila je naša najdraža profesorica, a mir i spokoj se vratio u sva časna đačka srca - osim u moje - ja sam, ispostaviće se, zapamtio tu priču, za sva vremena, ko zna zašto.

Da nam je u to vrijeme neko žešće vidovit rekao da za nekih 30 godina od Kina Kultura neće ostati ni kamen na kamenu - a da će Hotel Crna Gora pretrpjeti građevinsku intervenciju poslije koje nikad više neće biti to što je bio - a bio je, isto kao i Kino Kultura, institucija ništa manje važna u procesu konstituisanja ovovremenog PG i CG identiteta od zgrade Skupštine CG - i da će uz Hotel Podgorica da se gradi poslovni neboder od 12 spratova - rekli bismo mu da je lud. Stvarno, što se to desilo u ovih 30 godina. Gdje smo pogriješili. Da li smo zaslužili ovo što nam se dešava. Ima li danas uopšte smisla postavljati ovakva pitanja.

Bojim se da nema - bojim se da smo davno preskočili liniju koju nijesmo smjeli preskakati. Ili je to - ili smo mi - mi seniori - izgubili kontakt sa stvarnim svijetom oko nas - u tom jednom strašno važnom trenutku, koji nam je očigledno promakao.

Kako reagovati na vijest da je još jedna bitna stara zgrada isčupana iz zemlje i da će se na njenom mjestu graditi ko zna što...

Znam - Time waits for no one, and it won't wait for me (Vrijeme nikoga ne čeka, pa neće čekati ni mene) - ali ipak...

( Borislav Vukićević )