Kim Devero: Umjetnost je ogledalo ljudskog bića

Kim Devero je engleska spisateljica i režiser kratkih filmova, za koje je dobila mnogobrojne nagrade, uključujući i prestižnu nagradu Emi. Na Univerzitetu u Edinburgu završila je studije istorije umjetnosti i engleske književnosti, a potom i kreativno pisanje.

Njen roman “Rembrantovo ogledalo” (Vulkan) je o velikom holandskom slikaru, o tri žene, njegovoj strasti i posljednjoj velikoj ljubavi.

Zašto ste izabrali Rembranta da pišete roman o njemu?

- Pisala sam o Rembrantu, jer sam bila dirnuta njegovim kasnijim djelima, kao što je “Jevrejska mlada”. Ta slika prikazuje par u zlatnim i crvenim tonovima. Čovjek je stavio svoju lijevu ruku oko ramena žene a njegova desna ruka tiho počiva na njenim grudima, kao da pokušava da sluša njenu dušu. Pošto je to vidio, Van Gog je uzviknuo: “Trebalo bi da sam srećan i da dam deset godina svog života, ako bih mogao sjedeti petnaestak dana ovdje ispred ove slike, sa samo korom suvog hleba za hranu.”

Ja sam takođe bila pod njenom čarolijom. Pitala sam se kako je Rembrant bio u stanju da stvori djela takve ljepote i mirnoće bez obzira na patnje zbog teških gubitaka pred kraj svog života. Ne postoji količina umjetničko-istorijskog istraživanja koja može odgovoriti na ovo pitanje, već samo živo iskustvo to može. Zato sam napisala roman, da bih došla do Rembrantovog stanja uma kada je slikao Jevrejsku mladu i druge kasne radove. Htjela sam da povedem čitaoca sa mnom na putovanje da otkrije šta to znači biti intenzivno slobodan i još voljeti nekoga svim svojim srcem.

Pitala sam se kako je Rembrant bio u stanju da stvori djela takve ljepote i mirnoće bez obzira na patnje zbog teških gubitaka pred kraj svog života

“Rembrantovo ogledalo” je Vaša prva knjiga. Možete li nam reći šta vas je podstaklo da napišete ovaj roman?

- Da to je moja prva knjiga. Izazov za mene je bilo to, što sam htjela da kao istoričar umjetnosti budem potpuno činjenično tačna. Takođe sam željela da pišem o snazi ​​Rembrantove umjetnosti koja nas pokreće i da učinim sve to dok je pripovijedanje grozničave ljubavne priče bilo prilično teško. Koja je istorijska pozadina Vašeg romana?

- Radnja romana je smještena u Amsterdam i 17. vijek. Postoje sekvence koje se dešavaju na ulicama, ali se većina radnje odvija unutar Rembrantove kuće. Srećom, njegova kuća je preživjela i sada je to Muzej Rembrantova kuća. Provela sam dosta vremena u Rembrantovoj kući, izrađujući planove unutrašnjeg prostora i upijajući atmosferu.

Jedan pravac priče se odvija u kontekstu prostitucije Rembrantovog vremena. Vrlo zanimljiva knjiga koja me je dovela do ove teme iz života je “Građanin i kurva: Prostitucija u ranom modernom Amsterdamu” autorke Lote van de Pol. Ona se oslanja na pisanja iz sedamnaestog vijeka, kao što su opisi putnika kao i izjave svjedoka koji su uzeti u procesu gonjenja žena za prostituciju. Van de Pol slika živu sliku stavova u to vrijeme: “Seksualni apetit žena je strašan i smatrao se većim nego kod muškaraca. Sobne mačke su bile ženske prostitutke koje su primjenjivale svoju trgovinu kod kuće često samo sa jednim ili nekoliko stalnih klijenata. Tihe kurve su bile prostitutke koje su skrivale tu činjenicu i spolja vodile ugledan život.”

Koliko su bile važne Rembrantove slike za vaše pisanje? Šta njegove slike mogu otkriti?

- Neki od manje poznatih radova su posebno važni za mene, kao što je crtež predstavljen u poglavlju “Žena na vješalima”. To je zapis stvarnog istorijskog događaja i prikazuje leš Elsje Kristiaens. Ona je bila prva žena pogubljena u Amsterdamu u 21. godini. Ona nije mogla da plati stanarinu i posvađala se sa gazdaricom, koja je pala niz stepenice i umrla. Nakon što je Elsje pogubljena njeno tijelo je obješeno na vješala.

Rembrant nije bio jedini umjetnik koji je napravio izlet u oblast gubilišta da bi vidio njeno tijelo. Antoni van Borsom je učinio isto, ali njegov prikaz je vrlo različit. On prikazuje širok pogled na desetak vješala, a samo Elsjino tijelo je prepoznatljivo po sjekiri koja visi iz vješala pored njene glave. Rembrant, međutim, ne crta nikog okolo, jedino tijelo Elsje. Ja sam opisala njegov crtež sa Hendrikjeine tačke gledišta. Ona ga je pratila na polje vješala: “Lice mu je bilo blizu moga. Bilo je ispunjeno nekom vrstom zabrinutosti. Uzeo je blok za crtanje iz njegove torbe i stavio ga na moje krilo. Bio je veoma težak na mojim koljenima. Otvorio ga je na stranici za crtanje i napravio ga. Nijesam željela da gledam. Već sam znala da je njegova umjetnost mogla pretvoriti suštinu predmeta u viziju tako moćnu da je stvarnost sama preblijedila u tom odnosu; ali ipak sam pogledala. Crtež je pokazao ženu i vješala. Njeno tijelo je bilo skupljeno po vertikali obavijeno sa četiri ili pet užadi. [...] Stalno sam gledala liniju njegovog pera - njene ruke su visile mlitavo, tako bespomoćne. Njene noge se nijesu oslanjale na zemlju, bile su tako daleko ispod nje.

Njeno lice na takvom počinku, mlado i neobilježeno životom. A moje srce je kriknulo, da je čak u snu smrti izgledala umorno. Ona nije izgledala kao ubica, već kao neko koga treba žaliti. Njegova četkica ju je žalila.”

Rembrant je uvijek navodio na ono što nas čini ljudima. Nema muškarca, žene ili djeteta da je uvijek ostvaren. Najmanji naizgled beznačajni detalji su način na koji je on otkrivao osnovne istine. Koliko je uopšte bio poznat Rembrantov privatni život? Da li ste ugradili stvarne činjenice u ovaj roman?

- Stotine dokumenata je došlo do nas zahvaljujući Rembrantovom bankrotstvu i jednom pravnom zapletu. Bilo je vrlo važno da ostanem vjerna činjenicama. Provela sam godine istražujući za roman. Neki od Rembrantovih dokumenata pružaju uvid u njegov odnos sa ženama. Primjer je epizoda kada ga domaćica Gertje tuži za izdržavanje. Dijalog u romanu je potpuno isti kao i riječi zapisane u pravnom dokumentu, na kome se temelji odlomak romana.

Gertje je pozvana da predstavi njen slučaj. Ona je sišla poput zapovjednika na palubi u toku rata. Glas joj je bio jasan i miran i dok je govorila gledala je u svakog od povjerenika. “Rembrant mi je dao verbalno obećanje braka i dao mi je ovaj prsten. Nadalje izjavljujem da je spavao sa mnom u nekoliko navrata i tražim da mi može biti dozvoljeno da se udam za Rembranta ili alternativno da me pomaže”. Šef komesara se okrenuo Rembrantu i zamolio ga da komentariše. Rembrant je sačekao da Gertje ponovo sjedne, podigao se na noge i rekao: “Ja poričem da sam obećao brak i, uz poštovanje, ja ne moram da priznam da sam spavao sa ljubavnicom. Na njoj je da to dokaže”. Časna gospoda su sasjekli situaciju prigušenim smijehom. Možete li otkriti simboliku naslova “Rembrantovo ogledalo”?

- Jedan nivo se odnosi na činjenicu da je Rembrant naslikao i nacrtao sebe barem 77 puta, a on je sigurno koristio ogledalo da to učini. Ali na dubljem nivou to aludira na moje uvjerenje da je funkcija umjetničkog djela da djeluje kao ogledalo onima koji se bave njom. Sigurna sam da kada pogledamo jedno od Rembrantovih remek djela da vidimo nešto od sebe u njemu. I zbog toga sam nazvala roman “Rembrantovo ogledalo”. U Rembrantovom životu su bile tri žene: njegova supruga Saskia, koja je umrla 1642, njegova kućepaziteljka Gertje i njegova pomoćnica Hendrikje. Šta nam možete reći o tim ženama i njihovoj ljubavi prema Rembrantu?

- Roman opisuje tri vrlo različita odnosa, istražujući tugu, seks i ljubav.

On je ispripovedan prvenstveno sa tačke gledišta Hendrikje, žene iz stroge kalvinističke porodice koja napušta provincijski dom i nalazi posao kao kućna pomoćnica. Ona ulazi u Rembrantovu radionicu u procvatu pet godina nakon smrti supruge velikog umjetnika, događaja koji je nastavio da ga progoni. To je kuća puna tajni i želja, i Hendrikje uskoro biva svjedok seksualnog susreta između Rembranta i Gertje, njegove neumoljive domaćice. Ona je šokirana do srži njihovom intenzivnom tjelesnosti i još, polako, ona privlači Rembranta svježinom sa kojim on doživljava svijet i posebnu slobodu koje on izgleda da posjeduje. Ali, Rembrant je čovjek tamnih uglova, čudnih strasti i bezobzirnosti rođenih iz njegove potrebe da na prvo mjesto stavi umjetnost. Život sa Rembrantom predstavlja opasnost, kao i mogućnost prave ljubavi. Uhvatili ste duh Holandije sedamnaestog vijeka. Kako ste uspjeli tako precizno da prikažete epohu?

- Našla sam vrlo inspirativnu knjigu “Vidljivi svijet” autora Tijsa Veststeijna. Ona je o Rembrantovom učeniku Samuelu van Hogstratenu i veoma podsjeća na zeitgeist 17. vijeka. Najveći izazov je napraviti balans, s jedne strane je jak osjećaj onoga što se smatra uobičajeno, a sa druge, se prikazuju stavovi pojedinaca koji bi mogli biti izrazito dijametralni nasuprot norme ponašanja vremena. Na primjer, samo zato što preovladava kalvinistička doktrina koja je vrlo restriktivna i negativna o seksu, to ne znači da svaka osoba smatra da je seks inherentno grešan. U svakom društvu postoje pravila o tome šta je prihvatljivo, pa čak i reagovanja protiv tih likova i dalje ih oblikuju.

Jedna od najuzbudljivijih stvari kada uranjate u neko drugo vrijeme je to što više pažnje privlače neizrečena pravila i pretpostavke koje bi mogle uticati na moje misli i ponašanja u našem vremenu. Jedna iznenađujuća činjenica je da je u Amsterdamu 17. vijeka bilo najneobičnije imati seks go, neobučen. Šta je to što čini Rembranta velikim umjetnikom i po današnjim kriterijumima?

- Na izložbi Rembrantovih radova u Mineapolisu prodato je prije nekoliko godina preko 100.000 ulaznica. Ponekad se pitam šta je to u Rembrantovoj umjetnost što ga čini toliko popularnim. Mislim da je on majstor u tome što je ostavio pravu intrigu za našu maštu.

Mislim da je zapanjujuće originalan umjetnik; način na koji je on izmišljao slikarske tehnike gotovo u letu tako da odgovaraju određenoj svrsi. Jedan primjer je tehnika koju je koristio u “Jevrejskoj mladi”. On je koristio osušene strugotine boje miješao ih sa masnom bojom da bi dobio pastu koja se može nanijeti paletnim nožem.

Ovdje navodim kratak odlomak iz romana koji istražuje Rembrantov način gledanja kako je “predavao” svojim učenicima: On je ukazao na model. “Možete li vidjeti udubljenja na njoj, pri dnu bedara nosi podvezice? Nemojte ih propustiti, niti bilo koji drugi detalj; ne nazivajte ih ružnim ili lijepim. Posmatrajte je sa istom pažnjom kao što biste potražili bolni, ali maleni komadić stakla u prstu. Neka svaka linija njenog tijela skrene pažnju, baš kao što i džangrizivi bol od opiljka primorava da ga potražite sa najvećom pažnjom. Vi ste dosta lijeni posmatrači. Probudite se, jer ako propustite jednu oznaku, jedan red, jednu sjenku, jednu krivulju - vi ćete propustiti upoznavnaje ove konkretne žene, ovdje pred vama, i šta imate onda? Ništa. I još gore, ko god gleda u vaš crtež propustiće da upozna, ne samo nju - propustiće da upozna sam život, i on će se osjećati prevareno. Najgore od svega, niko se neće rastati ni sa novčićem zbog vašeg rada.”

Svi su se smijali, ali on je nastavio sa velikom iskrenošću: “Ovo siroto, pretučeno tijelo je vaš prolaz u nevidljivo. Jednom kada upoznate svaku liniju njenog tijela napamet i možete je nacrtati naslijepo, onda će vam njen nevidljivi dio biti otkriven. Njena prava ljepota. Onda ćete biti u mogućnosti da je nacrtate savršeno, koristeći samo nekoliko poteza olovkom. Ali do tada treba da s ljubavlju crtate svaku i svaku boru”.

Naslikao je mnoge autoportrete

Rembrant je umjetnik koji je stvorio mnoge autoportrete u svom životu. Zašto je on stvarao tolike autoportrete?

- Pitanje o toliko autoportreta je dotaknuto u romanu nekoliko puta i inspirisano sukobljenim stavovima Perija Čapmana, koji ukazuje na to da je Rembrant nastojao da sebe definiše kao umjetnika i na kraju kao pojedinca, i Ernsta van de Veteringa, koji tvrdi da je činjenica da su oni dobro prodavali primarni motiv u njihovoj kreaciji.

Godine 1999. njegov autoportret u dobi od 28 godina (1634), su otkrili Ernst van de Vetering i Martin Bijl a zatim mu je vraćen stari sjaj. Rembrant ga je prefarbao novom slikom i pretvorio u prepoznatljiv lik, u lik čovjeka sa ruskom kapom. Činjenica da je sam Rembrant preko svog autoportreta nacrtao novu sliku ukazuje da je to učinio jer ga nije prodao, možda zato što je prikazao sebe mnogo mlađim i zato što više nije ličio na sebe. On se možda nadao da će povećati svoje šanse za prodaju ako ga pretvori u neki prepoznatljiv lik. Moje mišljenje je da je, bez obzira na druge motivacije Rembrant prikazao sebe, on mora da je takođe bio duboko zainteresovan da predstavi proces i slikovne mogućnosti. Pogodnost korišćenja sebe kao modela možda je odigrala ulogu.

( Vujica Ognjenović )