Koncert u metrou

Spontanost je mjera našeg psihičkog zdravlja. Čini se da gubimo sposobnost da neposredno prepoznamo bilo koju formu ljepote koja nas okružuje.

Prije nekoliko godina u inostranstvu je napravljen zanimljiv eksperiment.

Ljudi su, kao i obično, žurili metroom i samo bi se poneko okrenuo i bacio sitniš čovjeku koji je svirao, ne slutivši da se radi jednom od najpoznatijih svjetskih violinista, Džošui Belu.

Muzičar je u stanici metroa za 45 minuta odsvirao šest Bahovih kompozicija, a kako se sve odvijalo u vrijeme jutarnjeg špica, procjena je da je za to vrijeme pored njega prošlo preko hiljadu ljudi.

Za sve to vrijeme koliko je svirao, svega šestoro ljudi je zastalo da ga posluša, dok mu je dvadesetoro dalo novac, pa se u konzervi nakupilo 32 dolara.

Kada je završio muziciranje i kada je ponovo nastupila tišina, niko se nije obazirao, nije bilo aplauza. Niko nije znao da je u pitanju jedan od najtalentovanijih muzičara na svijetu, koji je svirao jedno od najsloženijih djela ikada napisanih i to na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara.

Dva dana prije nego što je svirao u metrou, poznati muzičar je napunio koncertnu salu sa prosječnom cijenom karte od 100 dolara. Njegova inkognito svirka je organizovana kao eksperiment o ukusima i prioritetima ljudi, sa akcentom na pitanja da li se uopšte primjećuje ljepota oko nas, umijemo da je cijenimo i da prepoznamo talenat u neočekivanom kontekstu.

Jedan od najboljih zaključaka je bio da ako nemamo vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih muzičara na svijetu, koji svira najbolju muziku ikada napisanu, treba da se zapitamo: što još propuštamo u životu?

Za prepoznavanje lijepog važno je da nam je lična optika podešena, da je dovoljno truda uloženo u njenu „izgradnju“ i da se redovno „servisira“.

Samo matematika nudi apsolutne istine, sve ostalo je pitanje doživljaja. Tarkovski je rekao, da ako njegov film pogleda hiljadu ljudi, to je skoro isto kao da je napravio hiljadu filmova.

Sveden registar zadovoljstava proizvodi i takav doživljaj svijeta oko sebe.

Vjerovatno je jedan od većih grijehova koji možemo učiniti prema sebi, voditi isprazan život.

Nažalost, najčešće nam je percepcija suženog spektra, pa vidimo samo ono što želimo ili smo (ne)sposobni da vidimo.

Čuveni Miloš Đurić (profesor koji je odbio da potpiše kvinsliški Apel srpskom narodu, uz legendarni odgovor kolegi, kompozitoru: „Lako je tebi. Ti u diple sviraš, a ja studentima etiku predajem!“) svojim je studentima sugerisao da na kraju dana, kad osjete da im je propao dan, makar pročitaju jedan stih.

( Darko Prelević )