Manjine i buduća Vlada

Manjinske partije imaju istorijsku odgovornost u sveopštoj krizi u kojoj se nalazi Crna Gora. Odgovornost prema cjelokupnom razvoju situacije, ali prije svega prema narodima koje bi trebalo da predstavljaju. Pogrešna odluka može imati dalekosežne posljedice prije svega po same manjinske narode.

Ne mali dio srpsko – crnogorske većine sa animozitetom gleda na manjine, jedan dio ih otvoreno mrzi, i da se ne lažemo, najradije bi ih satro.

A ovdje se svako malo dešavaju ratovi. U svakom ratu na Blakanu manjine stradaju, vrše se etnička čišćenje i genocid nad njima. Poslije svakog rata i krvoprolića misli se: sad je sve prošlo, sada je neka nova situacija, ratova više neće biti. Međutim, od Balkanskih ratova naovamo, ciklično, svakih dvadeset-trideset godina se ponavljalo isto. Ponoviće se opet, plašim se, bez obzira što će nam u bliskoj budućnosti „bezbijednost garantovati NATO“. Ništa nije vječno, nijedna sila ma koliko bila velika, pa neće biti ni NATO – istorija je i to pokazala. Što je sila jača, to je njen raspad krvaviji i sa većim posljedicama i žrtvama za običan narod i ljude.

Manjine, tj. njeni izabrani ili „izabrani“ predstavnici imaju istorijsku šansu da u Crnoj Gori navedeni animozitet i mržnju preokrenu u simpatije i poštovanje prije svega. Šansu da izbjegnu neki budući progon i zločine nad njima. Da stvore ambijent za sebe u kome će veći dio većine stati u njihovu zaštitu u nekom budućoj krizi ili ratu. Šansu da budu poštovani i cijenjeni i u sadašnjem, svakodnevnom životu, ne samo zakonskim odredbama: kvotama, ravnomjernoj zastupljenosti…

U našoj situaciji, uz sve gore navedeno, Đukanović i njegova partija su odgovorni za rat i ratne zločine nad manjinama 90-tih godina. Neprocesuiranjem tih zločina i manjinskom podrškom onima koji su odgovorni za njih poslata je veoma opasna poruka – da se zločin isplati. I da u nekom budućem ratu zločinci i oni koji su podstrekavali na njega neće biti kažnjeni. To je najopasnija i najpogubnija poruka koju su (ne)svjesno poslali politički predstavnici manjina.

Podsjetiću političke predstavnike manjina, posebno Bošnjaka, da je Milo Đukanović kao tadašnji premijer komandno odgovoran za najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore – deportaciju BiH izbjeglica. I da za taj, kao ni za bilo koji drugi zločin iz 90-tih nema krivaca, nema pravosnažno osuđenih, prije svega onih po komandnoj odgovornosti. Niti će ih biti dok vlada on i njegova partija. Jer nikada zločinci nijesu i neće procisuirati sami sebe.

Politički predstavnici manjina znaju i da Đukanović vlada mimo volje većine zahvaljujući krađi izbora, pritiscima, ucjenama, i da se toj vladavini bliži kraj. U naredne dvije godine i on i DPS će biti razvlašćeni – to zna svako ko se iole ozbiljnije bavi politikom. Ako poslije svega što se dešavalo tokom i na dan proteklih „izbora“ opet podrže Đukanoviča moraju se zapitati: što ćemo poslije njegovog skorog i sigurnog pada?

Poslije pada Đukanovića i DPS-a nastaće takva hajka na one koje su ga podržavali kakvu je sad teško i zamisliti i kakva je tipična za Crnogorce. Sve i da nije uradio nepočinstva kakva je uradio, crnogorski mentalitet je prosto takav. Krivce će tražiti ne u sebi već u drugim, manjinama prije svih.

Predstavnici manjina moraju uvijek imati na umu da Đukanović nema političkih prijatelja. On je izdao i izdaće svakog, potrošiti, gurnuti u provaliju. Izdao je svog mentora Miloševića, izdao je svoje najbolje drugove Bulatovića i Marovića. Potrošio Pozitivnu kao papirnu maramicu, svim sredstvima je pokušao uništiti SDP koji mu je 18 godina omogućavao ovo što mu manjine sad, ali samo na kratko, mogu omogućiti.

Predstavnici manjina, normalno, ne trebaju da daju blanko podršku nikome, već da izađu sa svojim jasnim i preciznim zahtjevima i pred DPS-om i pred opozicijom. Trebaju imati mjeru da njihovi zahtjevi ne budu ucjenjivački iako im to trenutna pozicija omogućava.

Zahtjevi koji su od interesa i za njih/nas i za društvo, i koje bi trebali da iznesu na sto u pregovorima su:

– Hitno donošenja Zakona o lustraciji i procesuiranje odgovornih za ratne zločine

– Završetak puta Gusinje – Podgorica preko Albanije najkasnije do kraja 2017.godine. Put je od interesa za Albance, Bošnjake ali i sve građane Crne Gore.

– Vraćanje maslinjaka u uvali Vladanos bivšim vlasnicima i rješavanje problema „Solane“ u interesu građana Ulcinja i države.

– Stvaranje posebnog razvojnog Fonda za nerazvijena područja kojim bi se pod povoljnim uslovima kreditirao razvoj najnerazvijenijih djelova Crne Gore, a takva područja su po pravilu ona u kojoj manjine čine većinu ili značajan broj stanovnika.

– Dovođenje infrastrukture u Gradskoj Opštini Tuzi na nivo Gradske Opštine Golubovci, uz rekonstrukcija međunarodnog, magistralnog puta Podgorica – Tuzi: nova asfaltna podloga, postavljanje rasvjete uz put, postavljanje trotoara kako bi se on doveo na nivou puteva od Podgorice prema Golubovcima, Danilovgradu, Cetinju, Dinoši.Taj put je jedan od najboljih pokazatelja odnosa vlasti prema sredinama u kojima manjine čine ogromnu većinu, ali prije svega dosadašnjeg učinka predstavnika manjina iz Gradske OpštineTuzi.

– Mjesta potpresjednika Vlade, Ministra poljoprivrede, zamjenika ministra u svim značajnijim resorima(pravde, MUP-a…) …

To bi bili opravdani i neucjenjivački zahtjevi manjina koji su od njihovog interesa a nijesu na uštrb opšteg, i takvi zahtjevi bi bili pozdravljeni od velike većine u Crnoj Gori.

Ako bi predstavnici manjina izašli sa takvom platforom, ponudili je i DPS-u i opoziciji, skinuli bi sa sebe svu odgovornost i pokazali da su istinski nacionalni predstavnici. Opozicija bi takve zahtjeve, siguran sam, prihvatila. DPS teško. Zašto? Zbog lustracije i ratnih zločina, iako isti DPS optužuje dio opozicije da je ratni i ratnohuškački.

Da li će predstavnici manjina poslušati ovaj moj javni predlog?

Mislim da neće, da nemaju dovoljno političkog kapicetata i autonomnosti. Volio bih da griješim.

Odgovornost ćemo snositi i platiti mi, obični smrtnici – pripadnici manjina: i u svakodnovnom životu tj. svakodnevnom odnosu prema nama većine, a posebno kada za to dođe (ne)vrijeme. Tog budućeg vremena se najviše plašim, ne zbog sebe već zbog svoje djece.

Da li predstavnici manjina imaju viziju i misle na budućnost, ili isključivo na kraktoročne i svoje trenutne lične interese pokazaće njihov odnos u predstojećim pregovorima oko buduće Vlade.

Preuzeto: pcnen.com

( Zipp )