Budimo ljudi

Prije par nedjelja imao sam čast da učestvujem u radu naučnog skupa ”Кorijeni i posljedice crnogorskih podjela”, koji je organizovan u Dvorcu Petrovića na Кruševcu, od strane Udruženja pravnika Crne Gore, a velikim ličnim pregnućem nekolicine ljudi - od kojih lično poznajem samo dr Branislava Radulovića, predsjednika pomenutog Udruženja. Reklo bi se, i na prvi i na drugi pogled, da se ne radi o nečemu posebnom, jer imamo i podjela, i skupova, i udruženja - na sve strane Crne Gore. Pogotovo je danas ”rizično” pričati o identitetskim podjelama kod nas. Em priča raspiruje nove i žešće podjele, em se ona zloupotrebljava kao paravan da se sakriju one dramatičnije i nemoralnije podjele koje dijele bogate od siromašnih, prevarane od onih koji varaju i obmanjuju.

Pa ipak, smatram značajnim, što je neko htio i istrajao u tome, da za jednim stolom, dovoljno okruglim, sjednu crnogorski intelektualci koji identitetska pitanja vide različito, i čak toliko oprečno da bilo kakav njihov međusobni razgovor izgleda nemoguć. U tom smislu, bila je privilegija, biti tu, posmatrati, slušati... pa ponešto i reći. Bez ičije pretenzije da se ubjeđujemo, da jedni druge razuvjerimo, da jedni druge demantujemo... Bilo je nečeg uzvišenog u tom međusobnom uvažavanju, pa skoro - strahopoštvovanju, u nekom osjećaju da je važnije saslušati drugog, nego izreći svoj stav! Riječ je o tome da su svi prisutni znali u čijem se društvu nalaze. Svi su znali za stavove (više puta publikovane) svojih sagovornika, a domaćin (organizator) se potrudio - i uspio - da nametne imperativ pažljivog slušanja onog šta ima da kaže drugi.

Ma... toliko puta smo se izvikali jedni na druge, toliko puta smo jedni druge ogovarali najružnijim riječima (izdajniici, okupatori, separatisti, agresori, anti-srbi, anti-crnogorci...)... i to javno, ”preko novina” (kako se to obično kaže za najradikalniju formu oglašavanja) - da je bilo očigledno, kako svi žele, kako prosto naše duše vapiju za tim predahom, za tim sveštenim trenutkom pažnje - koju ćemo usmjeriti na drugog, a ne na sebe i svoje ”uvaženo” mišljenje.

Zato, ako je neko očekivao ”deklaraciju o pomirenju” ili saglasje svih o ”nepobitnoj istini” - takav je morao biti razočaran efektima ovog januarskog okupljanja. Ali oni koji traže put do toga da ”budemo ljudi”... do toga da nije obavezno da ”isto mislimo” ali jeste obavezno da jedni druge poštujemo i uvažavamo... e takvi su mogli biti ohrabreni - da je takvo nešto ipak moguće.

Podjele ove vrste mora da su ozbiljne i velike - čim je za nas nesvakidašnji domet da se pozdravimo, da za istim stolom sjedimo, i da slušamo jedni druge - bez prekidanja i upadanja sagovorniku u riječ. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali, nije ni žalosno ni smiješno - nego je obavezujuće da taj animozitet momentalno obustavimo, i da se vježbamo u tom slušanju, u tom pozdravljanju i u toj trpeljivosti. Nije uzalud, blaženopočivši parijarh Pavle bez prestanka ponavljao ”Budimo ljudi”, ”Budimo ljudi”... pa opet - ”Budimo ljudi”... Ranije sam se pitao zašto je on toliko insistirao na tom pozivu. Mislio sam da se to nekako podrazumijeva. To da smo ljudi... Ali što vrijeme više prolazi, gledajući samog sebe, i ljude oko sebe, shvatam da je ogroman posao pred nama. Da jedni druge bratski, komšijski, kumovski, prijateljski pozdravimo, da se saslušamo, da se izmirimo... a ne da jedni druge ućutkujemo i pokazujemo samo - šta sve ovom drugom nedostaje.

Ovakvi razgovori i druženja neće potrijeti ničiji identitet, niti će ikome umanjiti važnost sopstvenog stava. Moja teza na pomenutom skupu je bila da su se iz jedne istorijske, etničke, kulturne, duhovne i geografske cjeline na području današnje države Crne Gore, u proteklom vijeku, tokom različitih društvenih i ideoloških procesa, uticajem različitih identitetskih faktora - formirale dvije nacionalne svijesti. Drugim riječima, iz jednoga naroda (od istih rođaka, od rođene braće) oblikovala su se dva politička identiteta, ili ono što se modernim jezikom zove ”nacija”. Jedni su svoj ”nacionalni” identitet formirali isključivo prema granicama i imenu države u kojoj žive (kakvih primjera je obilje u Evropi i Americi), a drugi prema tradiciji i predanju koji postoje na prostoru iste te države (kakvih primjera ima više na Istoku). A kako su sljedbenici te dvije različite političke svijesti, i dalje ostali najrođeniji, i krvno, i tradicionalno i duhovno, naš je zadatak da te identitetske podjele ne produbljujemo, nego da ih zaliječimo međusobnim uvažavanjem. Pošto smo izdanci iste istorije, i kako potičemo od istih predaka (roditelja) i istu Svetinju poštujemo - ne bismo smjeli jedni druge optuživati ni za izdaju, ni za prevaru niti za okupaciju. Teško da u današnjoj Crnoj Gori ima familije, ogranka ili plemena, čiji pripadnici nijesu bili na obje zaraćene i suprotstavljene strane. I skoro da nema ustanka i rata u proteklom crnogorskom vijeku, koji istovremeno nije bio i bratoubistvo. Zato, kao nigdje drugo, ovdje dva većinska politička identiteta jednog društva imaju obavezu - da čuvaju jedan drugog, i da budu svjesni da jednome, bez ovog drugog, nema cjelovitosti, pa ni budućnosti. Ono što se danas međusobno ne razumije, što prvog hrani mržnjom prema ovom drugom i što sije netrpeljivost među rođenom braćom i najbiližim rođacima - jeste politički identitet (a ne krvna ili duhovna razlika), koji se obogotvorava, kome se daje na važnosti i težini, više nego što je to normalno.

To je, kažem, bila moja teza. Čule su se i druge. Drugačije. Moramo početi da se slušamo. Da pažljivo slušamo jedni druge. Nije kasno sad da počnemo. Da počnemo upravo danas. Ako ne stignemo mi današnji da se čujemo i razumijemo, opet - neće biti mali posao, ako uspijemo našim potomcima da obezbjedimo ambijent u kom uvažavanje različitog mišljenja nije incident, nego preduslov života. Ljudskog života.

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije

( Gojko Perović )