Selo sačuva ono najbolje u ljudima
Dvije porodice iz Kolašina i Mojkovca sa osmijehom i lakoćom generacijama sade, drže stoku, proizvode voće i povrće...
Seljaci ne znaju za radno vrijeme. Njihov dan počinje u rano jutro i završava zalaskom sunca. Malo je više slobodnog vremena tokom zimskih mjeseci. Ali ni tada, oni koji drže stoku, ne staju.
Dragan i Gordana Dulović iz kolašinskog sela Lipovo, imaju deset krava.
Gordana svakog dana krave muze dvaput dnevno i svakog dana, od dobijenog mlijeka pravi sir, kajmak...
Gordana, majka petoro djece, ljetos je, dok su spremali sijeno, pala sa stoga i povrijedila kičmu.
Nakon operacije se, uprkos ozbiljnoj povredi, vratila redovnim poslovima u domaćinstvu.
I sve radi sa osmijehom i lakoćom.
„Ne smijem da nosim ništa teže od četiri kilograma“, priča dok se spretno okreće po ljetnjoj kuhinji nedaleko od porodične kuće, u kojoj Dulovići ljeti dočekuju turiste.
I dok je slušate kako govori o sebi, porodici, životu na selu, i ne primijetite kad je Gordana na šporet na drva stavila lonac sa domaćim jajima, kad je i odakle donijela i već narezala domaći sir sa paprikama i drugi tanjir napunila čuvenim kolašinskim lisnatim sirom. Stiže i domaći hljeb.
Domaćin Dragan donosi rakiju. Domaću, svakako.
Dulovići su na selu generacijama. Sade, drže stoku, proizvode za svoje potrebe, ali i za tržište.
„Sav krompir koji zasadimo se proda“, priča Dragan.
Kolašinski krompir je, uz gusinjski, posebno poznat u Crnoj Gori.
Dragan žali jer danas malo ima originalnog kolašinskog krompira.
„Zovemo ga kolašinski, jer je uzgajan u Kolašinu. Sjeme malo ko danas čuva u trapovima, uglavnom se kupuje u poljoprivrednim apotekama“, kazao je on.
Draganova porodica i danas ima trapove za čuvanje sjemena i proizvoda koje uzgaja.
„Trapovi su nažalost zapostavljeni. U njima su nekad stari čuvali sjeme. I moji pokojni roditelji su 20 godina sadili jedno isto sjeme, iz trapova, nisu ga mijenjali. Sjeme u trapovima ne može da smrzne, ni da proklija“, priča Dragan.
Ponosno ističe kvalitet krompira i činjenicu da se on u tom kraju ničim ne tretira, ne zaprašuje se protiv zlatice, te da se u proizvodnji koristi samo stajsko đubrivo.
Osim krompira, Dulovići za tržište imaju i mliječne proizvode.
Gordana nije Kolašinka, pa je o pravljenju lisnatog sira, proizvoda karakterističnog za taj kraj, naučila od svekrve.
„Ja sam iz Morače. Znala sam da pravim sir i prije nego sam se udala, ali o lisnatom sam naučila od Draganove majke“, priča, dok cijedi svježe izmuženo mlijeko, kojem će dodati ono izmuženo dan ranije.
I tako mi uz kafu polako otkriva tajne pravljenja brenda Kolašina.
Lisnati sir u Kolašinu košta pet eura.
U Podgorici, njegova cijena je već blizu 10.
Gordana začuđeno gleda dok joj govorim o tome.
Osim različitih vrsta sireva, u ovom domaćinstvu se pravi i kajmak, a surutku, kažu, daju prasadima.
Iako prodaju sve što proizvedu, Dulovići kažu da na kraju sve to nije bog zna kolika zarada. Ali, ne žale se.
Gordana i Dragan nijesu sigurni da će njihova djeca slijediti njihov put.
Njihove kćerke i sinovi završavaju fakultete, školuju se.
Sa roditeljima su tokom ljeta, kada im pomažu da dočekaju i ugoste brojne goste, kojima je odmor na selu uz malo rada, prava atrakcija. Gosti su uglavnom stranci.
Ovog ljeta dolazili su zahvaljujući saradnji Dulovića sa Astrid i Britom Boone, Amerikancima koji žive u Crnoj Gori i na stranici meanderbug.com promovišu turističke potencijale crnogorskih sela.
Astrid i Brit su u Crnu Goru bili zaljubljeni i prije nego su preselili ovdje sa kćerkama. Danas sa ljepotama Crne Gore žele da upoznaju svoje prijatelje u inostranstvu.
“Mnogi od njih ne znaju ništa o ovom čudesnom mjestu. Turistička ponuda Crne Gore se uglavnom svodi na odmore na primorju ili na ponudu za grupne posjete. To nije nešto u čemu uživaju naši prijatelji. Mi šansu vidimo u odmoru na farmama, što je prilika i za crnogorsko stanovništvo na selima”, kazao je Brit.
Boonovi navode da žele da strancima pokažu da u selima Crne Gore mogu da dobiju sjajan odmor, da probaju organske proizvode, dožive brojne avanture - pješačke, planinarske, da idu na skijanje… a sve to nude crnogorska sela.
Svjesni izolacije sela, Boonovi navode da je njihov posao da u seoskim domaćinstvima nađu partnere i pomognu im da uobliče ponudu i dođu do gostiju.
“Ovdje ljudi nemaju mnogo, ali to što imaju sa takvom lakoćom dijele sa drugima. Ako ih samo pitate za putni pravac, kako da dođete do nekog mjesta, pokazaće vam, ali će vas ujedno i pozvati makar na šoljicu čaja, na kafu…
Toga nema u Americi, Rusiji, gdje smo takođe živjeli”, pričaju Boonovi…
Dulovići koji već sarađuju sa Astrid i Britom, navode da su gosti oduševljeni i da su radoznali da nauče seoske poslove.
“Ti ljudi žele da znaju kako muzem kravu, pa hoće i sami da probaju. Hoće da probaju kako se plasti. Bila je ovdje jedna gošća, penzionerka iz Herceg Novog, koja u životu nije vidjela grabulje, ali je tražila da plasti. Gosti idu sa nama i da beru borovnice, a od naše kuće vodi i mapirana planinarska staza prema Babinom zubu i Sinjajevini, pa idu često i na planinarenje, pješačenje”, priča Gordana.
Ostavismo Duloviće da odmore, spreme se za novi dan i zaputismo se put Štitarice, do domaćinstva Vukovića, kod Slave i njenog sina Dušana.
“Kako je ovo ukusno”, čulo se tog popodneva u kući Vukovića, pošto je Slava iznijela pred goste domaće kiflice i razne džemove - od šipurka, malina, marmeladu od šljiva…
Poseban je užitak bio jesti već gotov džem, a ujedno uživati u mirisu dok se na šporetu kuvao novi.
Ako se kad nađete u domaćinstvu gdje se priprema džem, domaćini će poštovati ako ih odmijenite u miješanju. Kad god ste blizu šporeta, kutlaču u ruke i promiješajte malo.
Svi proizvodi od kojih Slava pravi džemove, marmelade, salate… su ili iz bašte Vukovića ili sa okolnih planina i šume.
“Prije dvije godine sam ostala bez muža, pa domaćinstvo održavamo najmlađi sin i ja. Organski smo proizvođači voća - jabuka, kruška, šljiva”, priča Slava, čija su starija djeca u Podgorici i Budvi.
Na kraju dana, opijena seoskim zdravim vazduhom, ićem i pićem, vratih se u Podgoricu, srećna jer selo još čuva sliku onog najboljeg u ljudima ovih krajeva.
I, još jedna stvar - crnogorski seljak vas neće pustiti praznih ruku.
Dulovići nam spakovaše domaći kajmak, Vukovići napuniše kese cveklom, kupusom, prazilukom, domaćom sočnom šargarepom. Možda nije kao ona sa reklama, idealnog oblika, ali je ukusna. I zdrava.
Vukovići sade na stotine stabala voća
Vukovići su lani počeli sa proizvodnjom heljde, a planiraju da sade i maline.
Proizvode uglavnom plasiraju marketima u Mojkovcu, a kako tek počinju sa ozbiljnijom proizvodnjom, nadaju se saradnji i sa većim trgovinskim lancima.
Na imanju Vukovića su stotine stabala voća.
Tokom berbe, rođaci još pomažu jedni drugima.
Na mobu se dođe i kad se kosi, plasti...
I u njihovom domaćinstvu, gosti mogu uživati pomažući tokom sezone košenja, mogu da plijeve baštu... a sa Dušanom, koji je zaljubljenik u motore i prirodu, mogu da uživaju u vožnjama, ili da planinareći obilaze Sinjajevinu, Bjelasicu, Biogradsko jezero, Taru.
„Sve je blizu“, kaže Slava.
I može se, dodaje, i pješke, i džipovima, motorima...
Šteta što mlađe žene neće da pletu
Pošto smo završili ručak, Slava je uzela igle i počela da plete.
„Odmaram“, kazala je.
Žene poput Slave i Gordane još njeguju stare zanate i vladaju vještinama pletenja, heklanja, tkanja…
Gordana priča da je vunica koju koristi vunica od ovaca njenog brata.
„Šteta što mlađe žene i djevojke neće da uče da pletu i tkaju. Meni kćerka kaže ‘majko ti si blesava, ja ću to sve da kupim, neću da se mučim'. Mnogo se vunice baca. Više se baci, nego što se iskoristi. A šteta je, jer stare kuće imaju razboje i lako bi bilo obezbijediti opremu ako neko hoće to da radi“, kazala je Gordana.
Ne naplaćuju karticom i ne znaju engleski
Brit i Astrid su godinama u Crnoj Gori i povezuju turiste iz inostranstva sa seoskim domaćinstvima.
Navode da su pred njima brojni izazovi, kako bi sve funkcionisalo valjano.
„Godinama ovo radimo, a i dalje povremeno imamo probleme kada je u pitanju plaćanje kreditnim karticama“, naveo je Brit.
Dodatno, problem vidi i u nepoznavanju stranih jezika.
„Mnogo ljudi ovdje još ne govori engleski, a strancima koji dolaze u Crnu Goru engleski je ili maternji ili makar drugi strani jezik“, naveo je on.
Posla je, dodaje, mnogo, a kao prioritet vidi uspostavljanje mreže seoskih domaćinstva, te izrade kvalitetne marketing strategije u cilju popularizacije ponude.
Galerija
( Damira Kalač )