U Crnoj Gori je izražena nebriga za književnost

Vujica Ognjenović je objavio mnoge knjige eseja, knjige priča (Taj drugi svijet, Natprirodne i druge priče), romane (Znak anđela, Pukova mreža, Pustinjska ruža, Dar podzemlja, Poljubi zmiju, anđele i Čovjek koga su voljeli anđeli), knjige intervjua Cervantesova djeca i Scripta manent vertba volant, kao i knjigu kritika i prikaza Prevedena književnost. Čitaoci Arta dobro poznaju njegovo ime, budući da je Art objavio više stotina intervjua sa njegovim potpisom... Po obrazovanju je stomatolog.

Njegov novi roman “Čovjek koga su voljeli anđeli” nije tipična knjiga ovoga vremena. Nasuprot uobičajenom tonu današnje književnosti, ovdje imamo knjigu koja se zalaže za tzv. vječne istine, za klasičnu vjeru u dobro...

- Čovjek se može zalagati za dobro i vjerovati u to dobro, a da ne vjeruje u Boga i duhovni svijet. Komunisti, na primjer, zagovarali su opšte dobro, a bili su ateisti. Danas postoje organizacije slične orjentacije koje vjeruju u mogućnost ostvarenja dobra, takođe bez Boga. Moja knjiga “Čovjek koga su voljeli anđeli” govori o dobru ali u okviru religijske vjere. U njoj se pominje vjera u Boga i dobro koje ta vjera može dati čovjeku, jer ono što je van domena religije nema snagu da raskrili vrata stvarne sreće. A da li je ova knjiga tipična za ovo vrijeme ili nije, zavisi od toga na koji način je čitalac posmatra. Danas se mnogi pisci bave sličnim temama, ali velikim dijelom baziranim na fikciji jer fikcija omogućuje piscu da dublje zađe u sferu nematerijalnog i empirijski nedokazivog, što je neophodno kad se razmišlja o Bogu.

Napisali ste više romana, brojne knjige priča i eseja, intervjua i književnokritičkih zapisa. Kako vidite crnogorsku književnu scenu u ovom trenutku.

- Pisac kao pisac pretrpio je temeljne promjene u društvu tokom minule dvije decenije. Stariji se pisci sjećaju vremena kada su bili privilegovani, a mlađi se trude da pozamašnim tiražima izbore kakav takav status. Nije lako ni jednima ni drugima, ali, istinski kvalitet nikada nije prošao nezapaženo. Dodatni problem s kojim se pisac u Crnoj Gori suočava jeste nejedinstvo i međusobna nesloga pisaca. A to je pogubno za sve jer, pisana riječ je isto što i vazduh, ili svjetlost, i ona treba pripadati svim narodima podjednako. Zato piscu nije mjesto u čahuri nacionalnog i nacionalističkog, pogotovo ne političkog poimanja života, jer iz te čahure slabo što može da vidi realno pa je samim tim osuđen na tiho zamiranje u istoj toj čahuri.

Kako vidite prilike u izdavaštvu u Crnoj Gori?

- Ono što se može reći o izdavaštvu u Crnoj Gori, moglo bi se manje više reći i za izdavaštvo u bilo kojoj drugoj državi nasataloj raspadom bivše Jugoslavije. Podsjetimo se da, po nekim izvještajima, izdavaštvo u Hrvatskoj doživljava kolaps, da je palo na nivo izdavaštva iz doba 19. vijeka. Prva izdanja se obično štampaju u 500, najviše 800 primjeraka. U Srbiji najviše 500 do 1000 primjeraka. U BiH još manje. Kod nas najčešće 300 primjeraka. I da ne nabrajam dalje. Osim toga izdavači rijetko kad prodaju polovinu tiraža. Ako uzmemo u obzir i podatak da je izdavaštvo u svim ovim državama zajedno, mnogo manje nego što je u doba Tita bilo samo u republici Srbiji, onda ovaj problem poprima i drugu dimenziju posmatranja. A ako o knjizi razmišljamo na nivou njenog plasmana, onda su rezultati još pogubniji, jer je u našem društvu izražena nebriga za književnost. Na Zapadu iza pisca stoji izdavač koji pokriva troškove objavljivanja i plasmana knjige kao i solidan autorski honorar, što omogućuje piscu da piše bez bojazni da će ga sjutradan ščepati vladin činovnik i izbaciti ga na ulicu bez prebijene pare. U Norveškoj postoji “Norla”, institucija koju finansira Vlada da bi promovisala norveške pisce u drugim zemljama. U Crnoj Gori nema ništa od toga pa je pisac na samom početku osuđen na neuspjeh bez obzira na njegov stvarni kvalitet i spisateljski potencijal, jer nije dovoljno samo napisati dobru knjigu. Potrebno je tu knjigu učiniti vidljivom i predočiti je potencijalnim čitateljima. A za sve to neophodan je timski rad koji puno košta. Dakle, crnogorskom izdavaštvu nedostaje lanac institucija između pisca i čitaoca. To znači da osim (ozbiljnog) izdavača mora postajati jaka mrežu za plasman knjiga kako u zemlji tako i u inostranstvu, zatim agencije za prevođenje i plasiranje na strano tržište. Potrebno je zainteresovati strane agente za naše pisce, a to ne može raditi pojedinac, već iza toga mora da stane država. A na velike međunarodne sajmove treba da idu ljudi koji poznaju književnost, jezike, ljudi koji su sposobni da ostvare dobre kontakte sa relevantnim ličnostima iz svijeta književnosti kako bi pridobili velike svjetske izdavače. Kod nas ima pisaca koji mogu da budu čitani i izvan granica ove zemlje, ali, u Crnoj Gori postoji još jedan problem: tuđi se uspjeh ne prašta lako. Zato je i kod nas - veliki pisac samo mrtav pisac.

U intervjuima razgovarate sa nekima od najznačajnijih pisaca današnjice. Koliko je danas pisac u svijetu - persona koja se sluša i uvažava.

- Mislim da je doba uvažavanja velikih pisaca prošlost. Istina, uvažavaju se oni i dalje, ali umjerenije. Granice se iz akademskih krugova polako pomjeraju. Možda je dobro što je tako, ali pod uslovom da se ne sklizne u estradu i rijaliti. Mene je, naprimjer, obradovala vijest da je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost, što je još jedan od dokaza da se svijet ubrzano mijenja.

Vaša etika počiva na hrišćanskom učenju o dobru, ali je istovremeno i univerzalna...

- Kroz lik Obrada prelamaju se dramatični trenuci crnogorske istorije: period osmanskih osvajanja i odolijevanja velikoj sili, Balkanski ratovi, austrijska okupacija, Prvi svjetski rat, međuratni period i Drugi svjetski rat. Varka je da je ovo roman o jednom liku, više je to roman o minuloj epohi viđen očima pojedinca. Poznati engleski istoričar Teodor Zeldin zagovara novi koncept shvatanja istorije. Po njemu istorija nije kolekcija događaja i muzejskih spomenika, već je istorija zbir pojedinačnih ljudskih iskustava. Tako posmatrano i Obradova priča je jedna verzija crnogorske istorije, jer je riječ o stvarnom i proživljenom iskustvu. Dakle, ovdje je riječ o autentičnoj ljudskoj sudbinu kroz koju se dočarava ne samo mini portret pojedinca ili mini portret jedne porodice zahvaćene pošastima buna i ratova koje skoro da nikad nijesu ni prestajale, već i portretet univerzalnog lika balkanskog čovjeka, njegovog života, njegove sudbine.

Na globalnom nivou ovo je priča o dobru i zlu, o nevidljivim silama koje su neprestano vukle čovjeka u ambis kao i o otporu tim silama. Junaci ovog romana, iako po mnogo čemu različiti, oni su stvarni i imaju jednu istu, zajedničku, čvrstu i koherentnu liniju; liniju definisanu životnom neizvjesnošću po kojoj se kreću, na kojoj se susreću, žive, a nerijetko zajedno pate i ginu. Ova je knjiga po tonu prenapregnuta, ponekad i svađalačka. Neki su njeni junaci nagli, buntovni, teže opštem dobru, teže razotkrivanju istine o sebi, svojoj muci, ali i o svrhi života na zemlji. Zato se Obrad pita: da li zaista postoji zagrobni život, jer, ako ne postoji - čemu onda trud za bezgrešan život. Ma kako izgledalo paradoksalno, možda je ova knjiga u jednom smislu i provokativna, jer je mjestimično ozračena fragmentima netrpeljivosti na nacionalnim i političkim osnovama. Zato sam neke likove ove knjige skrio u ljusku njihove sebičnosti, u posebnost njihovog ličnog razmišljanja, u svakom slučaju, smjestio sam ih podalje od mnoštva i stava okoline.

Ezoterijski sloj je gotovo uvijek prisutan u Vašim knjigama...

- Iako se u ovoj knjizi najviše govori o Mratinju, o Pivi i pivskom čovjeku iz doba devetnaestog i dvadesetog vijeka, ovdje se ništa ne usitnjuje, ništa se ne svodi na nivo samo lokalnog, i na nivo samo individualnog, mada to emancipovanje od lokalnog i od individualnog ponekad nije jasno i vidljivo. Pokušao sam da kroz senzitivnu sliku ljudi koji se bore za goli opstanak, kažem nešto i o univerzalnom, o prošlom i sadašnjem, o nacionalnom i nacionalističkom, o pometnji i nečovještvu kojim je bio zahvaćen svijet. Zapravo, nastojao sam da tematska ravan mojih knjiga pogotovo ove “Čovjek koga su voljeli anđeli”, ne lebdi u oblacima besciljno i beznadno, već da se dostojanstveno bori sa onim anahronim, onim što je okrenuto nepredvidivom, a pomalo i zloslutom dešavanju, iako to, a priori, pravi uznemiravajuće slike naše prošlosti i naše okrutne stvarnosti. U ponekom trenutku možda sam bio i romantičarski ponešen te sam ovoj knjizi, sasvim nehotično, dao prejak naboj emocija koje čitaocu spontano kradu sopstvenu individualnost i sele ga u stvarne i nestvarne prostore i svjetove mojih junaka. Ali, takođe sam nastojao da djelujućim rečenicama čitaoca okrenem opštim istinama i da ga, njihovim refleksijama, usmjerim prema sličnim slikama i sličnim dešavanjima u njegovom privatnom životu. Pri tom sam nastojao da knjigu lišim svake suvišne i preduge deskripcije i monotonije. Da joj dam omamljivi koncentrat žive riječi, po cijenu da djeluje čak i opsesivno i obavezujuće. Htio sam da čitaoca okrenem prema dugo prećutkivanoj istini, prema minulom ehu ljudske sudbine, pisao sam ovu knjigu bez opterećanja time kakva će na kraju biti njena sudbina.

Strijeljanje Tadića, strica i sinovca

Vaš novi roman u priličnoj mjeri je različit od ranijih knjiga sa Vašim potpisom. Kako to objašnjavate?

- Obično se kaže da pisac cio život piše samo jednu knjigu, što će reći: da se cio život bavi jednom temom koju vremenom širi, razrađuje, dorađuje. Ukoliko se ova knjiga toliko razlikuje od mojih prethodnih knjiga onda je to znak napretka. U knjizi „Čovjek koga su voljeli anđeli“ obrađene su i teme iz naše istorije za koje još postoje živi svjedoci, a koje se ne pominju u udžbenicima. Jedna od njih je i strijeljanje nevinih ljudi u Pivi, izazvano međusobnim sukobima komunista. Pivljani se i dan danas pitaju: zašto su strijeljani Spasoje i Tadija Tadić, stric i sinovac. Spasoje je bio stari komita, iskusan ratnik i patriota naklonjen komunističkom pokretu. Tadija, njegov sinovac, bio je predratni komunista, pravnik po obrazovanju, koji je kao student u Beogradu časno i dosljedno komunističkom učenju do detalja izvršavao sve zadatke. Strijeljan je čak i stolar Vukosavljević iz sela Rudinice, takođe predratni komunista, samo zato što se nije slagao sa odlukom Veljka MIćanovića (dvadesetjednogodišnjaka i završenog gimnazijalca) da se strijeljaju ovi ljudi. U ovoj se knjizi govori i o još nekim drugim ubistvima, robijanjima i nepravdama koje su pojedini komunisti sprovodili na prostoru Pive u doba Drugog svjetskog rata.

( Jelena Pavićević )