Svi dugujemo Francuskoj
Autentični grad teatar planetarnog značaja i moćna manifestacija duha jedne nacije; Avinjon, (četrnaestog) jula osamdeset pete - otrgnuto od zaborava, na način juvenilno-nostalgični
Svježa stara sjećanja...
... Sjećam se posljednje naše večeri u Avinjonu, šetališta u centru grada koji je sav bio pozornica, veliki teatar, sa malim i velikim scenama na svakom koraku, u eksterijeru i enterijeru, ako ne negdje drugdje - onda na trotoaru, ispod krošnje kakvog drveta - a niko nikome ne smeta i za sve ima mjesta. Treba samo znati gdje je kome mjesto, koja predstava se baš tu može igrati i - pod kakvim uslovima. I prosjaci su izgledali kao kakvi glumci. Jedan tako sjedi na trotoaru, pognute obrijane glave sa nešto kose svezane u rep - koja izgleda kao palma na golom ostrvu. Ne doziva nikoga, ne pruža ruku prema prolazniku. Ispred njega list na kojem piše: „J’ai faim. Merci.“ („Gladan sam. Hvala.“). Vaše je hoćete li mu vjerovati. Ali čak i on je odličan u svojoj ulozi. Stanlio i Olio, crnac i bijelac, Kamenko i Kremenko - sve ste ih mogli sresti na tom nesvakidašnjem korzou i svi izgledaju kao glumci koji su išetali iz svojih predstava.
Te, zadnje večeri, dugo sam stajala zagledana u prekrasnu avinjonsku Madonu (statua La Vierge Marie, Palais des papes), puštala da mi je pogled upija, da oči upamte, jer ne znam hoće li me putevi ikada više dovesti na isto mjesto.
Jubileji, uspomene
Avinjon IN proslavio je ove, 2016. godine, sedamdeset godina postojanja. Teatar OFF je svojih pola vijeka trajanja obilježio prošlog ljeta.
Jubileji uvijek predstavljaju ozbiljan povod da se kroz prah vremena čovjek zagleda u ono malo neprolaznog sjaja što svemu daje smisao. Najsjajnija zvijezda nad Ronom, koju Francuzi nikada ne zaboravljaju, blistala je ove godine jače nego ikad: Žan Vilar (Jean Vilar, 1912-1971), veliki umjetnik pozorišta, entuzijast (takvih više nema), osnivač i kreator Festivala. Od jedne sedmice teatra koju je osmislio u ovom provansalskom gradu godine 1947, od Ričarda II kojeg je te sezone režirao i igrao na pozornici Cour d’honneur du Palais des papes - sve počinje. Ostalo je istorija. A Žan Vilar ime po kojem se Avinjon zapravo i prepoznaje.
Mnogo puta sam za ove tri decenije poželjela da se vratim Provansi i Festivalu. Saznajem da je uoči tridesetogodišnjice „Mahabharate“ (2014) jedan japanski režiser u Avinjonu postavio ovaj staroindijski ep na onu istu, „Brukovu“ scenu. A na samu tridesetogodišnjicu (2015) oglasio se i Piter Bruk lično i ponovo postavio „Mahabharatu“, ali koja tematski nije više samo staroindijska, nego uključuje i pitanja savremenog svijeta.
Dakle - Mahabharata, ponovo!
Biće da ovih godina nije bilo potrebe za parodijom na sceni OFF. Stara predstava nije više ista, a ni stara pozornica: na njoj je u međuvremenu igrano još mnogo predstava, erozija je činila svoje u žutim stijenama, gledaoci dolaze i odlaze. Svijet se mijenja, ljudi naročito, ništa više nije isto.
Sigurno je Festival i danas beskrajno zanimljiv.
...Ali - ovoga puta vraćam se Avinjonu samo na ovaj način, tragom svoga pera i (još uvijek prilično pouzdane) memorije. Nikada nisam upoznala toliko obrazovanih, produhovljenih, zanimljivih, kreativnih, a istovremeno dragih, ljubaznih, uljuđenih i dobronamjernih, prijatnih u ophođenju (dakle - civilizovanih) ljudi, okupljenih na jednom jedinom mjestu. Zato, neka ovaj nepretenciozni memoarsko-putopisni tekst bude posvećen svima koji su se zatekli u Avinjonu godine osamdeset pete. Prije svega našim domaćinima Francuzima, a onda i svima ostalima koji su na bilo koji način naš boravak u tom gradu učinili i više nego prijatnim. Ovo je uzdarje njima. I moj jedini način da se vratim jednom dragom mjestu i vremenu.
Mi smo tog ljeta u Avinjonu upoznali jednu Francusku koja je dragulj na planeti.
Uz pomisao na Nicu... Ne blessez pas la France! Ne ranjavajte Francusku. Svi joj dugujemo.
***
Francuzi, s razlogom ponosni na svoja kulinarska umijeća, kažu da postoje samo dvije kuhinje na svijetu: francuska i kineska. Ostalo su varijacije na temu.
Kažem: postoji samo jedan autentični grad teatar na svijetu, ostalo su varijacije i više ili manje (ne)uspjele imitacije. Avinjon ima kosmopolitsko jezgro, a ono je opet produkt i zasluga jedne velike evropske nacije, u kojoj kosmopolitizam i nacionalno osjećanje postoje uporedo: ne potiru se, naprotiv - potpomažu se međusobno.
Ponovo se sjećam Kiša: divio se jednom Parizu „koji je prepoznao Solženjicinov genije, koji je otkrio svetu književnost Latinske Amerike“... To je ono što malo ko ima, što samo veliki mogu imati, a sigurno ima Francuska: potrebu i sposobnost da prepozna, prizna i pokaže svijetu sve što je vrijedno i veliko. Od Pabla Pikasa do našeg Dada, pa i samog Danila Kiša.
Avinjon, autentični grad teatar planetarnog značaja, istovremeno jeste moćna manifestacija duha jedne nacije.
(Kraj)
( Gordana Leković )