Oko spomenika je rastao Kolašin
U ljeto 1951. godine, kada je spomenik dopremljen, na glavnom gradskom trgu bile su samo dvije kuće...
Spomenik palim borcima na kolašinskom glavnom trgu više od šest decenija je neizbježan lajtmotiv razglednica, novogodišnjih čestitki i fotografija iz tog grada. Djelo čuvenog zagrebačkog vajara Vojina Bakića, nastalo u vrijeme kada je Kolašin zacjeljivao duboke rane iz Narodnosolobodilačke borbe (NOB), simbol je grada koji je nakon rata podizan iz pepela. Takođe, i podsjećanje na veličinu žrtve kolašinskih partizana i partizanki.
U vrijeme kada je spomenik dopremljen u Kolašin, u ljeto 1951. godine, na glavnom gradskom trgu bile su samo dvije kuće, koje su nekim čudom odoljele njemačkom bombardovanju 1943. godine. Kasnije, oko spomenika se formiralo uže gradsko jezgro i nastajao poslijeratni Kolašin.
Brojne fotografije, koje u svojoj zbirci čuva direktor Centra za kulturu Branislav Jeknić to potvrđuju. Na fotografijama je moguće vidjeti i različite faze nastanka Bakićevog vajarskog djela - partizanka i partizan s puškama i barjakom. Malo ko u Kolašinu, međutim, zna da je prvobitno spomenik bio zamišljen znatno drugačije.
„Spomenik u Kolašinu trebalo je da bude „scena“ izvlačenja ranjenog partizana. Dakle, bez ženske figure. No, tadašnja vlast procijenila je da spomenikom, koji će ukrašavati Kolašin, ali i učiti o prošlosti buduće generacije, treba da se oda počast i partizankama poginulim tokom NOB-a, koje su se se borile rame uz rame sa svojim drugovima. Među njima, svakako, treba pomenuti dr Ružu Rip, Dunju Đokić, Đurđu Vlahović, Jelicu Mašković... Bakić je, očigledno, maestralno odradio taj posao, a Kolašinci dobili priliku da ne zaborave hrabrost i stradanje svojih sugrađanki u NOB-u“, kaže Jeknić.
Priznanje poginulim partizankama odato je i imenovanjem nekoliko kolašinskih ulica, koje su te nazive zadržale do danas. Jeknić kaže da je tadašnja lokalna vlast brižljivo vodila računa o svakoj fazi izrade spomenika, pa postoji fotografija na kojoj jedan od tadašnjih funkcionera Lakić Simonović stoji pored poluzavršenog spomenika u ateljeu u Zagredbu. Spomenik palim borcima, kao i mnoge druge, Bakić je vajao u Meštrovićevom ateljeu, u kojem su, pored njega, stvarali još četvorica likovnih umjetnika.
„Spomenik je u Kolašinu otkriven 13. jula 1951 godine. Svečanosti su prisustvovali, između ostalih, Blažo Jovanović, Veljko Vlahović i Vlado Lazarević. Stabla četinara koja i danas postoje oko spomenuka, u gradskom parku, donesena su ispod Koma. Na jednoj fotografiji ovjekovječen je i transport drveća do Kolašina.
Kasnije, Kolašinci su jako uvažavali ovaj spomenik, pa su rijetke fotografije koje prikazuju gradski centar, a na kojima nije i djelo vajara Bakića.
Tokom 60-ih godina prošlog vijeka štampane su i novogodišnje čestitke na kojima je spomenik pod snijegom, a i na mnogim je razglednicama“, kaže direktor Centra za kulturu.
Bakić se navodno kajao što je preuzeo obavezu da vaja spomenik
Bakić se smatra jednim od najvećih hravatskih vajara XX vijeka. Opisivali su ga kao „umjetnika evropskog formata i autora koji je uspio da u avagadarizmu apstrakcije ostvari monumentalnost i neposrednost, koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične skulpture“.
Prema nekim izvorima, zagrebački vajar je kolašinski spomenik stvarao u vrijeme kada je jako težio da se oslobodi od “od nametnutih kanona socijalističkog realizma u ikonografije poratne umjetnosti” i opredijeli za modernizam, “za istraživanje forme nauštrb pripovijedanja sadržaja”. Navodno se, u trenutku svoje umjetničke prekretnice, i kajao što je preuzeo obavezu vajanja spomenika koji će kasnije krasiti kolašinski trg.
Početkom 90-ih prošlog vijeka mnoga djela tog vajara u Hrvatskoj oštećena su ili uništena. Bakić je, svakako, najpoznatiji po skulpturi u velikom formatu „Bik“, koja je prvo bila izložena na Venecijanskom bijenalu 1956. godine.
( Dragana Šćepanović )