Glas koji se ne broji

Ovdje jedva čovjek pronađe osobu koja mu odgovara i kad je pronađe obično je do smrti ne pušta, čak i onda kad uvidi da mu više ne odgovara, da je brak muka i pozadina jednog sadističkog odnosa muškarca koji počinje da pije, lomi i udara, naočigled porodice koja ne smije pasti, kao posljednja linija odbrane lažnih vrijednosti ovog raspalog patrijarhata.

Ta i takva porodica, koja se ne provjetrava iznutra, izmorena socijalno i ekonomski, sluđena brzinom novog doba u kojem samo radno vrijeme prolazi sporo, u velikoj je krizi. To je porodica novih generacija koje vuku traume iz devedesetih i pakuju ih u novo doba koje nudi nove mogućnosti mučenja.

Jedno od rješenja je razvod braka i tzv. raspad porodice, što je zakonita i građanska rutina koju jebeno plemensko društvo, pravi vladar ovih brda, ipak još ne odobrava. Zajednica muškarca i žene je sakralizovana kroz folklor kao nešto toliko sveto da opravdava čak i nasilje i muk nad zločinom.

Policija, u kojoj je zaposlen stratifikovani uzorak istih hajvana kakvi se i gone zbog nasilja, tranziciona oružana snaga koja se tek uči da ti nazove dobardan i pomogne bakici da pređe ulicu, nema snage da zastupa ženu i zaštiti je od batina. A čak i kad policija završi posao kako treba, tužba izostane, umiješaju se babe, tetke, đedovi, stisne se plemenski savez oko žene u modricama i bodre je da putuje kroz život uz čovjeka, jer ga je sama izabrala, jer su đecu porodili zajedno i jer život jeste golo govno, a ona velika budala ako je mislila drugačije.

Taj jedan jedini sveti dio njenog bijednog života, taj trenutak kad je rekla gromoglasno DA i stala uz svoju životinju, žena treba da čuva i baštini vo vjek vjekova, jer bez muževe zaštite i prezimena ona je niko, da prostiš raspuštenica, i u ovom društvu nailaziće na određene prepreke moralne prirode.

Sve i ako je luda, pa se usudi da živi sama, u ovako maloj zemlji, u mikro zajednici naših urnisanih gradova u kojima muškarci kastrirani sjede kući bez plate i dostojanstva, gdje će naći drugu šansu, u kojem klubu će popiti pivo a da ne izgleda kao kurva, ćapikura i loša majka?

Zato žena prevashodno slomljena ekonomski, sa gorom šansom za posao od muškarca, bez političke snage, bez podrške u svom rodu i polu ostaje uboga budala koja čeka novu ćušku i tako proćerda najbolje godine, do štokholmskog sindoma kad počinje da joj se sviđa taj društveni spenk, kad se načisto pretvori u mizoginog fašistu i prvu policajku društvene norme koja joj je urnisala život.

Naravno, stvari uproštavam, ali suštinski, država ima nekoliko hitnih obaveza, jer sve češće potezanje pištolja na žene, samo dva ove sedmice sa jednim smrtnim ishodom, obavezuje da se pojačaju mehanizmi zaštite.

Prije svega, istom snagom kojom se država u spotovima zalaže za porodicu oko roštilja, sa balonima, ćuftama i šampanjcem od jabuka za veselu nejač, treba da garantuje sveto pravo razvoda, pravo samostalnog života.

Brak ima smisla samo ako postoji potpuna sloboda da se iz braka izađe, i svjestan sam da ovo miriše na nekakav antibračni pamflet, no baš me zabolje na šta kome liči, jer nasilje u porodici jedan je od glavnih problema ovog društva upravo zato što skoro niko o tome ne progovora.

Nećeš čuti ministra da kaže kako ga je otac tukao, ili mu je tukao mater, ili je imao konstantnu tenziju u kući, a valjalo bi da to čuješ, jer ta se tenzija vidi na licima mnogih disižn mejkera, u njihovim tikovima, ili na ulici, među običnim svijetom, ista muka koja je zaključana u porodici i nadima se dok ne pukne kao prije neki dan u Nikšiću.

Problem porodičnog nasilja u drugom je planu zbog važnijih briga, preko najdubljih rana nanose se slojevi pudera i političke korektnosti. Žena je eto počela politički da se emancipuje, živio sistem rodnih kvota, ali dok ne bude potpuno ekonomski i seksualno slobodna, džabe joj politička prava koja će po pravilu uživati samo partijske udarnice.

Izbori nisu izgovor da smrt majke petoro djece u Nikšiću bude zaboravljena, da bude zaboravljeno kako je ubistvu prethodilo dokumentovano nasilje i da država nije uspjela uraditi ništa. Na jednom slučaju mora se početi. Jebeš izbore pri užasima života u porodici koja ne funkcioniše, osim kao golo nasilje i strah.

( Brano Mandić )