Ovo je bal vampira, pomislih...

But if you got to go, It's all right./ But if you got to go, go now,/ Or else you gotta stay all night. Bob Dylan, "If You Gotta Go, Go Now", Single (Columbia, 1967.)

Mislio sam da nikada neću osjetiti poriv da Rifata poljubim u oba obraza, da ga privijem na grudi - i da mu nesebično ponudim pomoć svake vrste - pogotovo stručnu pomoć - ali eto, desilo se. Kad mi je zluradi drugar koji radi u Ministarstvu kulture, prije nekih tri ili četiri mjeseca, prenio informaciju da se malo poznati, gotovo nepoznati arhitekt iz Bijeloga Polja - stanoviti Rifat Alihodžić - sprema da poreda najznačajnija ostvarenja iz domena CG arhitekturice realizovana u deceniji koja je za nama - baš u ime desetogodišnjice obnove CG nezavisnosti - i da namjerava da ta ostvarenja - svima nama dobro poznata ostvarenja - prepakuje u nekakvu izložbu - osjetio sam da je i Rifatu i CG arhitekturici potrebno mnogo ljubavi i pomoći - pogotovo stručne i naučne. Otud i pomenuti, nestandardni poriv...

Međutim, suzbio sam poriv, ne zbog Rifata - nego zbog autora arhitektonskih ostvarenja koja je Rifat namjeravao da podigne. Ta vesela družina je zaslužila baš Rifata - ili, drugim riječima, nije zaslužila nikoga drugoga do Rifata.

Rifatova namjera da biserje recentne CG arhitektonske produkcije baci pod noge strogoj i vrlo profilisanoj PG publici - hvale je vrijedna, naravno. To što me Rifatova izložbica - koja je, u međuvremenu, bila upriličena u Modernoj galeriji PG (od 3. do 13. oktobra) - ama baš ničim nije fascinirala - to na stranu - jer duboko poštujem i Rifatov entuzijazam i Rifatovu volju da se pod stare dane, kako najbolje zna i umije (a niti zna, niti umije) pozabavi reprezentativnom CG arhitekturicom.

Tužno je i pretužno, ako mene pitate, da nikome do li Rifatu nije palo na pamet da baš u ovom sudbonosnom trenutku izađe sa davno ispričanom pričicom o vrhunskim dometima CG arhitekturice (urbanizam na stranu). O kukavni CG arhitekti, o kukavna CG arhitekturice ugašena, kad nema ko da pronosi uzvišenu slavu vašu - do li Rifata (i sveprisutnoga Vanje Kovačevića, naravno - novinara RTCG, uglednog istoričara i teoretičara arhitekture, te arhitektonskog kritičara - koji se jedini sjetio da Rifatu i njegovoj izložbici ustupi djelić tzv. medijskog prostora).

"Građevine i gradovi nose značenja", nadahnuto piše Rifat u katalogu izložbe, "koja se utiskuju u oko i um, pokazujući, pored ostalog, i ono što se često i ne želi reći. Zato arhitektura predstavlja 'čvrsto agregatno stanje' svakog društva pa i našeg, igrajući ulogu jednog od najobjektivnijih svjedoka svakog vremena i ljudskog postojanja u njemu".

Poslije ove velelepne rečenice, očekivao bi čovjek, zaljubljenik u arhitekturu - da će Rifat izaći sa pričom o arhitekturi iza koje stoji, na radost svih nas, obnovljena Država CG - pričom o tzv. javnim objektima (uprava, zdravstvo, obrazovanje, kultura, sport) - ali ništa od toga.

Teško mi pada, recimo, što među "najobjektivnijim svjedocima" vremena sadašnjeg i našeg tužnog "postojanja u njemu" - među svjedocima koje je Rifat objesio o zidove Moderne galerije - nema "nadograđene i dograđene" zgrade Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno Agencije za lijekove i medicinska sredstva CG u Podgorici. Taj objekat nesumnjivo zrači značenjima koja se toliko utiskuju "u oko i um", da do ovog trenutka niko nije smogao snage ni da pomene taj objekat, a kamoli da se upusti u analizu toga objekta - čak ni Rifat.

Šalu na stranu, podrazumijeva se da će mjerodavan i relevantan sud o aktuelnim rezultatima na polju CG arhitektonske i urbanističke prakse - pogotovo urbanističke prakse - izreći buduće generacije CG zaljubljenika u arhitekturu i urbanizam - za nekih 300 godina, recimo. Kakav će biti taj sud - nije teško naslutiti - jer u ovom trenutku ipak ne možemo govoriti o konsolidovanoj CG arhitektonsko-urbanističkoj sceni, a ne postoji ni preduzimljivo (agilno, operativno) strukovno udruženje - koje bi, po definiciji, zastupalo interese arhitekata i zdušno radilo na promociji arhitektonskog stvaralaštva. Bojim se da je Savez arhitekata CG (SACG) već dio istorije - i to mračne istorije (u prostoru u Balšića ulici u PG, koji je doskoro koristio SACG - a ljubaznošću SACG i neke NVO - uključujući i KANA/ Ko ako ne arhitekt? - nema struje - već desetak dana).

Dakle, ako nema nikoga da udara ritam našim ukupnim naporima u cilju vrednovanja (evaluacije) i podizanja vrijednosti (valorizacije) svima nama najdraže CG arhitekturice - kao nezaobilaznog segmenta ukupne CG kulturice - onda je iluzorno govoriti i o CG arhitekturici i o CG kulturici - a pogotovo o CG prostoru.

I nađoh se, igrom slučaja, na otvaranju Rifatove izložbice u Modernoj galeriji. I ustanovih da sam o gotovo svim "najobjektivnijim svjedocima", koje je Rifat objesio o zidove, ispisao stranice i stranice tekstova - te da sam uslikao gigabajte i gigabajte fotografija na kojima figuriraju upravo "najobjektivniji svjedoci" - i da niko od prisutnih (nekih tridesetak ljudi, uglavnom arhitektica i arhitekata, te studentica i studenata arhitekture) - nema namjeru da mi priđe i da me podsjeti na tu činjenicu.

Prijatelji moji gdje ste...

I što da vam kažem - biće da sam baš promašio - biće da je baš to ignorisanje prava mjera moga rada i zalaganja na polju afirmacije "najobjektivnijih svjedoka" tokom posljednjeg desetljeća. Opet, da je drugačije - ne bi valjalo. I kao da mi je 30 kg olova palo sa srca. Nestao je onaj teški osjećaj obaveze da istrajno i dosljedno doprinosim razvoju i afirmaciji CG arhitekturice. Odahnuo sam. Odahnuće, sasvim je izvjesno - i mnogi viđeniji CG djelatnici na polju arhitekturice - a pogotovo urbanizma.

Naravno da ću nastaviti da pišem o CG arhitekturici - o najvrijednijim ostvarenjima i o autorima tih ostvarenja - ali neću pretjerivati. Ljestvica kvaliteta biće na razini Orisa - pa kad Oris objavi prilog o nekoj CG realizaciji - onda ću i ja, najvjerovatnije, potvrditi Orisov stav. Za sve što je ispod razine koju uredništvo Orisa bude smatralo za dovoljno visoku - moraćete se obratiti Rifatu.

A onda sam, iznenada, osjetio neku čudnu jezu - kojoj uzrok - kunem vam se - nije bio ovozemaljske prirode. Kao da sam se iznenada našao u hladnom, memljivom i mračnom podrumu - i tamo sreo... OK, pored mene je poput jegulje u Sargaškom moru, uz nešto što je trebalo da liči na jeziv osmijeh - plivala sablast koja je potpisala planske dokumente - smrtne presude - Hotelu Crna Gora, Hotelu Podgorica, zoni oko Tabačkog mosta... Za njim je plivala sablast koja je ubila Hotel Crnu Goru i Hotel Podgoricu. Tu su bile i sablasti iz ekipe ministra Gvozdenovića - sveprisutna gospođa Violeta - u pratnji njene desne ruke - gospođe koja, navodno, vodi Violetinu praksu dok je Violeta zauzeta u MORT (Ministarstvo održivog razvoja i turizma) - pa Nežni Dalibor, najljigavija sablast u Sargaškom moru.

Pa neke komične sablasti sa AF PG. Pa sablast sa AF PG koja gradi betonski privremeni objekat na Turskom rtu - pa...

Pa ovo je jebeni bal vampira, pomislih...

Pleased to meet you./ Hope you guess my name...

( Borislav Vukićević )