Ilhan: O nepravdi, životnom bolu i svakodnevnoj okrutnosti

Čiler Ilhan (1972) studirala je međunarodne odnose i političke nauke na istanbulskom univerzitetu Bogaziči, a potom i hotelski menadžment u školi za hotelijerstvo Glion u Švajcarskoj. Bavi se hotelijerstvom, pisanjem priča, eseja, recenzija knjiga, članaka o putovanjima i uredništvom. Godine 1993. dobila je prestižnu nagradu za mlade „Jašar Nabi“ za kratku priču, a 2011. godine Nagradu Evropske unije za književnost za zbirku kratkih priča “Izgnanstvo”. Priča „Pipa“ iz pomenute zbirke 2013. godine uvrštena je u antologiju priča na francuskom jeziku “Turski pisci na sunčanim obalama”. Čiler Ilhan je članica turskog PEN-a. Živi u Istanbulu, odakle je i govorila za ART.

Šta vas je podstaklo na pisanje knjige “Izgnanstvo”?

Život sam po sebi….. Svakodnevna okrutnost o kojoj sam u novinama čitala svakoga dana. I naravno, moj lični život. Kada se ne osjećate kao “kod kuće” u svom domu, osjećaj izgnanstva cvjeta u tebi još od ranog doba. Hvala Bogu da sam na vrijeme pronašla svoj put u mojoj sopstvenoj zemlji; u mom srcu i duši i želim svima koji se osjećaju tako, da im bude tako jednog dana.

Koja je istorijska pozadina Vaših priča “Izgnanstvo”?

Pisala sam “Izgnanstvo” dvije godine. Počela sam oko 2008. Rezanjem tekstova iz novina. Novostima koje me nijesu ostavljale na miru. Nijesam počela da pišem odmah. Neko vrijeme nijesam znala šta i kako da radim. Znala sam da će to biti knjiga, ali kako? Onda je jednog dana “jabuka pala sa stabla” i ja sam riješila kako će izgledati struktura knjige.

Možete li pojasniti strukturu romana. To su priče koje se nastavljaju na neobičan način. Šta biste još dodali?

Priče komuniciraju jedna sa drugom. Željela sam da čitaoci ne slušaju samo glas žrtve, već takođe da slušaju i glas ubice. Željela sam da pokažem da nije sve crno i bijelo, već da ima svih boja duge i da ništa nije samo crno ili bijelo.

U ovim pričama je naglašena muška uloga koja je često jača od ženske. Muškarac je onaj koji tlači. Zašto?

Ne mogu govoriti o svakoj zemlji, ali Turska je snažno patrijarhalna. Život je teži za žene. Nekako se čini da su pravila igre - poretka svijeta - u korist muškaraca. Religije ovo podržavaju, a ja ne govorim samo o islamu. Kada to uzmete u obzir, važna formacija, poput masonerije, nije prihvatala žene kao članove već stoljećima. Jeste li ikada vidjeli ženu papu? Zašto? I naravno, kada jedan pol kontinuirano ima moć nad drugim, oni imaju tendenciju da postanu okrutni.

U ovoj zbirci postoji priča o kćerima Sadam Huseina. Možete li nam reći u kakvoj su vezi one sa izgnanstvom?

U tom tekstu, Sadamove kćeri se svete. Kada sam pročitala prije nekoliko godina da je njihov otac ubio njihove muževe (i to je istina...) mislila sam kako bi mogli da nastave da se ponašaju se kao porodica... Kako možete više nazvati tu osobu “ocem”? Razmišljao sam da sam u njihovoj koži, i pomislia sam kako one nemaju nikakvu moć nad svojim životima. Za mene, bilo koji oblik postojanja u kome se sami ne mogu izraziti i biti sami svoji, je oblik postojanja u egzilu.

Izgnanstvo je danas veoma aktuelna tema. Koja je prva asocijacija u Turskoj kada se pomene izgnanstvo?

Turski Crveni krst, pretpostavljam.

I Turci su prije jednog vijeka bili izgnani sa Balkana. Kakav značaj danas ima taj istorijski događaj?

Mi, turski narod volimo da pamtimo samo dobre stvari. To je istorija!

U knjizi nudite i sliku ruralne Turske u kojoj je još aktuelna krvna osveta, ubistvo najbližih da bi se sačuvala čast porodice. Je li to dio prošlosti ili sadašnjosti Turske?

Ja bih voljela da kažem da je sve to ostalo u prošlosti; ali, nažalost, to je dobar dio današnje stvarnosti. Jedina dobra stvar, možda, i to se ne može zanemariti, je da postoji bolja svijest među ženama i djecom posebno, da takvo nasilje, “nasilje u porodici”, koje ponekad rezultira ubistvima nije normalno. To je zločin, i to treba kazniti. Nama su i dalje potrebni jači zakoni i mehanizmi primjenjivanja ali postoji nekoliko udruženja žena koje se bore za to i žene su počele da traže svoja prava, novine su počele da pišu o tim stvarima. Prije, to je bila Pandorina kutija, i bila je potpuno zatvorena. Barem je sada otvorena.

Koje je po vama izgnanstvo teže, ono u krugu porodice, društva ili države?

Porodice, mislim... Sva su vrlo, vrlo teška, naravno... ali porodica je ta koja daje osnovni osjećaj i razumijevanje života. “Da li ste dobrodošli na svijetu? Da li je svijet lijepo mjesto za život? Da li ste plemeniti pojedinac, baš onakav kakav si?” Ako vam vaša porodica daje pozitivan osjećaj, onda vjerujete u sebe, mislite da ste dostojni života i da živite život dostojan življenja. Možda to uvijek neće olakšati stvari, ali to vam daje korijen, osnovni smisao dobrote i nade.

Savremena turska književnost je postala poznata posljednjih godina prvenstveno zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?

Orhan Pamuk je sa Nobelovom nagradom, naravno, dao turskoj književnosti veliku brzinu. S druge strane, ako okolina nije bila spremna za to, stvari se neće ubrzati. To nije jedini razlog. U posljednjih nekoliko godina, književni agenti, izdavačke kuće, Udruženje izdavača... i takvi igrači su bili aktivni i pripremili su dobru bazu.

Vi ste autorka brojnih knjiga. Možete li da predstavite sebe kao pisca. Koje vas teme zanimaju? Da li vam je bliža sadašnjost ili prošlost, neobični pojedinci ili obični ljudi?

Uprkos svemu, svim mukama koje se događaju danas u svijetu, kad idem u krevet, baš kao dijete, samo želim da jutro počne. Uživam u danu. Uvijek sam se žalila da moram spavati s vremena na vrijeme, umjesto čitanja ili pisanja ili gledanja dobrog filma. Sviđa mi se što sam u ovom trenutku, a gledam u budućnost. Ja sam organizovana osoba i uvijek moram da uradim stvari! Kad me posmatrate kao majku, sasvim sam obična: ja pripremam doručak za moju kćer, šaljem je u školu, ljubim je na rastanku, žurim kući s posla ako ne putujem, pomažem joj da radi svoj domaći zadatak, igram se sa njom, večeramo; vikendom je vodim na časove gimnastike, na rođendanske zabave, gledamo emisije... imamo porodičnu večeru i poljubac za laku noć... S druge strane imamo zabavu kod kuće; moj muž i naša ćerka su oboje zabavni i neobični ljudi, tako da se stvari čine malo možda izvan običnih... Ali ako sam sama, kao pisac, a onda postajem malo više introvertna i volim da provodim više vremena sama, čitajući stvari iz ovog svijeta i gledajući neobične filmove.

Za Zapad, Turska predstavlja početak Istoka, dok je za Istok ona početak Zapada. Kako objašnjavate poziciju vaše zemlje i ulogu umjetnika u njoj?

To je tako istinito, lijepo rečeno! To nas čini vrlo jedinstvenim, vrlo usamljenima, i posebnim po mom mišljenju. I stoga mnogi ljudi ne mogu shvatiti naše društvo, turski narod. Mi smo zaista mješavina. Ponekad šarmantna mješavina, ponekad fatalna. Mi nažalost nijesmo društvo koje puno drži do značaja umjetnosti. “Izgnanstvo” je prevedeno na 14 jezika i biće još najmanje na šest jezika, ali ako bi snimili TV serije većina ljudi bi onda pomislili kako sam ja “veliki umjetnik.” Ali ako ovo kažem, dodala bih da mi imamo mnogo “velikih mozgova”, pravih intelektualaca na koje sam ponosna.

Priče o izopštenima i potlačenima

“Izgnanstvo” zbirka priča turske spisateljice Čiler Ilhan je knjiga o patnjama potlačenog, iz društva izgnanog pojedinca.

Čiler Ilhan pokazuje duboko razumijevanje prema žrtvama nepravde i životnom bolu, prema osobama koje su izgnane, svojom ili tuđom voljom otuđene od svoje domovine, od svojih porodica, a time i od samih sebe.

To su melanholične priče slivene u jednu, zajedničkom empatijom spojene u zamišljeni roman. Monološki ispričane sudbine različitih, izmišljenih i stvarnih likova, najčešće izvučenih sa margina novinskih vijesti, od Turske do Iraka i Evrope, od narušenih elementarnih ljudskih prava u sopstvenoj otadžbini i drugim zemljama, do ratova i izgubljenih života diljem svijeta.

Autorka objašnjava da su priče iz novinskih vijesti nadograđene pitanjem koje je sebi postavljala: šta su u trenucima tragedije ti obespravljeni i nesrećni ljudi mogli da osjećaju? Čiler Ilhan im je ustupila svoj glas.

Knjiga “Izgnanstvo”, ovjenčana Nagradom Evropske unije za književnost 2011. godine, prevedena je na 14 jezika a našim čitaocima je dostupna u izdanju beogradske Geopoetike i prevodu Senke Ivošević Ipek.

( Vujica Ognjenović )