Predsjednikovi evnusi

Predsjednik Rusije Vladimir Putin sistematski se oslobađa svojih najbilžih i najstarijih savjetnika. Nova i, naravno, ne posljednja žrtva je Sergej Ivanov, bivši agent KGB-a (kao i sam Putin) i bivši ministar odbrane, nedavno je uklonjen sa dužnosti šefa predsjednikove adminitracije.

Ivanova, relativno značajnu političku figuru, zamijenio je bezubi majstor svih zanata - bivši šef Protokola, Anton Vajno. Osim toga, smijenjen je i Dmitrij Livanov, ministar obrazovanja i pristalica reformi. Njega je naslijedila bezlična aparatčica Olga Vasiljeva - uzgred, rijetki slučaj da se među novim imenovanima pojavi žena. Vasiljeva je poznata isključivo po svojim staljinističkim stavovima (zamislite da francuski predsjednik dodijeli važan resor u vladi funkcioneru srednjeg nivoa i iz ultradesnog Nacionalnog fronta).

Kao i obično, Putin nije dao nikakva realna objašnjenja za te premještaje, ostavljajući kremljologe, kojima je u Putiniovoj eri udahnut novi život, bez nekog naročitog materijala za razmišljanje. Isključujući očigledni šablon: na mjesta onih koji su sposobni da sa predsjednikom razgovaraju na ravnoj nozi, dolaze oni koje je on sam stvorio i koji su mu dužnici zbog svojih karijera.

Zašto sada? Kako priča čovjek koji je u prvim godinama Putinove vladavine bio u “najbližem krugu”, nova čistka samo odražava predsjednikove predstave o efikasnom menadžmentu. Prije mnogo godina susreti Putina sa opunomoćenim predstavnicima u federalnim okruzima (njihov je posao, u suštini, bio nadzor ragionalnih gubernatora) jedan od prisutnih je pitao predsjednika u čemu vidi ulogu tih poslanika. Ovaj je odgovorio: “Opunomoćenog predstavnika ja vidim kao oficiza za vezu”.

Drugim riječima, Putin od članova svog tima očekuje lojalnost, vojničko ispunjavanje naloga i precizno prenošenje volje suverena po komandnoj liniji prema dolje. Time on i objašnjava sastav nove garde - to su tehnokrate i oficiri iz establišmenta, vojnog i službi bezbjednosti, koje nazivaju “moćnicima”. Putin gaji tu gardu da bi služila u svojstvu nove ruske elite posle predsjedničkih izbora 2018. godine.

Ne treba gajiti iluzije: relativna mladost nove putinovske elite ne znači da će se ona pokazati liberalnijom. Niko od novih namještenika se čak ni izbliza ne pridržava liberalnih stavova. Osim toga, uopšte ne demonstriraju nikakva ideološka ubjeđenja i pristrasnosti. Oni su jednostavno “Putinovi vojnici”, kako je to nazvao čečenski lider lojalan Kremlju, Ramzan Kadirov.

Članove starog tima otpuštaju pod različim izgovorima i na razne načine. Na primjer, Ivanova, kojeg su prije deset godina mnogi smatrali Putinovim potencijalnim nasljednikom, postavili su na novu dužnost - “Specijalni predstavnik predsjednika za pitanja očuvanja prirode, ekologije i saobraćaja”. A šef Federalne carinske službe Andrej Beljaninov napustio je svoj kabinet osramoćen nakon što je policija napravila pretres njegove raskošne kuće i u obući, u đonovima, pronašla gotovinu.

Putin zna da su njegovi saborci umorni, neefikasni, često izuzetno bogati i potpuno korumpirani. Sve to uopšte nije ono što mu je potrebno za novi predsjednički mandat. Njemu su potrebni “oficiri za vezu”, malko mlađi, koji će ispunjavati njegove naloge ne postavljajući nikakva pitanja. Članovi nove Putinove garde smatraju sebe jednostavno lojalnim potčinjenima i ne očekuju da će se predsjednik prema njima odnositi kao prema prijateljima (za razliku od stare garde).

Teško je reći šta će se desiti sa preostalim članovima starog tima. Neko od njih (na primjer Sergej Čemezov, generalni direktor državne korporacije “Rosteh”, a takođe i “siva eminencija” Kremlja Igor Sečin, glavni izvršni direktor državne naftne kompanije “Rosnjeft”) kao i do sada zauzimaju uticajne pozicije i ne pokazuju namjere da svojevoljno daju ostavku.

Uostalom, Putin ima dovoljno vremena da sprovede svoju volju - 18 mjeseci do predsjedničkih izbora, a onda još jedan šestogodišnji mandat. U međuvremenu, postavljajući ultrakonzervativca za ministra obrazovanja on dopunjava svoju novu gardu prepunu vojnih lica, srednje pozicioniranih činovnika, koji se fanatično pridržavaju izolacionističkih i imperijalističkih stavova. To može dovesti u opasnost ne samo sva liberalna dostignuća, sačuvana još od vremena Putinovog prethodnika Borisa Jeljcina, već i ograničeni društveni napredak dostignut u vrijeme njegove vladavine.

Putinov instinkt samoodržanja je, izgleda, jedina prepreka koja mu ne dozvoljava da odstrani šačicu lojalnih liberala koji za sada ne zauzimaju ključne ekonomske pozicije u njegovoj vladi. To se odnosi na ministra ekonomskog razvoja Alekseja Uljukaeva, ministra finansija Antona Siluanova i šefa Centralne banke Rusije Elvira Nabiulina.

Ali čak i ako oni ostanu tokom Putinovog novog predsjedničkog mandata, sa sigurnošću se može pretpostaviti da će on teško postaviti nekog poznatog liberala, na primjer bivšeg ministra finansija Alekseja Kudrina, na mjesto premijera, umjesto Dmitrija Medvedeva. Njegova današnja kadrovska strategija tjera na zaključak da će on prije izabrati anemičnog satrapa - nekog kao Vajno.

U jedno smo sigurni - ruska spoljna i unutrašnja politika nema namjeru da se mijenja i nju će i dalje određivati isključivo Putin. Vlast predsjednika ostala je jedina institucija u Rusiji koja nije kastrirana i zato će predsjednik donositi sve glavne političke odluke. A svi ostali će jednostavno biti - oficiri za vezu.

Autor je viši saradnik i predsjedavajući Programa ruske domaće politike i političkih institucija Karnegi centra u Moskvi Copyright: Project Syndicate, 2016.

( Andrej Kolesnikov )