Kući donio pun kofer emocija : Skaut iz Bara tri mjeseca predavao u Južnoj Koreji

Hrana prepuna začina, tehnološki supermoderni Seul, javni prevoz sa informatičkim zanimacijama za putnike kakve su Evropljanima još samo san, za crnogorske prilike izuzetno čista životna okolina, ali nadasve veliko gostoprimstvo domaćina i ljubopitljivost mladih izviđača da saznaju što više o Crnoj Gori.

To su samo neke od “punog kofera” impresija koje je iz Južne Koreje kući donio Nikola Durutović, član barskog Izviđačkog odreda “24. novembar”.

Kao što su “Vijesti” ranije i najavile, Nikola je bio jedan od šest inostranih predavača na čuvenom Sunčeon skautskom kampu Saveza izviđača Južne Koreje, jednom od najmodernijih skautskih centara na svijetu.

Kamp je počeo sa radom 2013. godine, dva puta godišnje u turnusima od po tri mjeseca, i svaki put su predavači iz šest zemalja sa različitih kontinenata, čiji je zadatak da korejskim izviđačima predstave kulturu zemlje iz koje dolaze.

Nikola je bio prvi Crnogorac - predavač.

“Sasvim slučajno sam čuo za mogućnost da se tamo bude predavač. Malo sam se zainteresovao, prijavio za prvi ovogodišnji turnus, nisam prošao, a onda sam u junu dobio poruku da se spremim za put 20. avgusta. Let je bio preko Dubaia za Seul, a odatle autobusom četiri sata auto-putem, kroz nevjerovatno uređenu i obrađenu južnokorejsku provinciju, sve do kampa na samom jugu Južne Koreje. Prekoputa Pacifika je Japan, na nekih 80 kilometara. I tamo - sve do 20. novembra”, priča za “Vijesti” Nikola južnokorejsku storiju.

Iako je dosad bio na dva “džamborija”- najveće svjetske skautske smotre - u Tajlandu i Velikoj Britaniji, kaže da je u Koreji doživio najveće izviđačko iskustvo, jer je tempo rada u kampu bio žestok.

“Pored mene, predavači su bili iz Francuske, Španije, Pakistana, Malavija i i Indije, a članovi uprave kampa iz Kazahstana i Nepala. Predavanja su bila na engleskom jeziku, a polaznici su bili učenici završnih razreda osnovne, ili prve godine srednje škole. Od ponedjeljka do četvrtka u kamp bi svakodnevno dolazila 2-3 autobusa djece podijeljene u šest grupa - po tri dječaka i djevojčica. Svako od predavača je imao svoju grupu, a moja je bila broj 2, u kojoj su bile djevojčice. Nas šestoro smo dobili na korišćenje po jedan kabinet koji smo uredili tako da djeca pri ulasku odmah imaju osjećaj kao da su došli u zemlju odakle je predavač. Dakle, princip rada je bio kao na pokretnoj traci, grupe su se u kampu zadržavale dva dana i jednu noć, i kroz kamp je za ova tri mjeseca prošlo 2.750 malih izviđača”.

U “crnogorskom” kabinetu, Nikola je našu državu predstavljao kroz statistiku, malo više kroz kulturu, tradiciju, znamenitosti i istoriju, a igrale su i naše igre.

“Nijedno dijete prije toga nije čulo za Crnu Goru. Po pravilu, prvo pitanje koje su mi postavljali bilo je da li imam ženu i djecu, a onda su pitali gdje je Crna Gora, čime se bavimo, što nam je glavni proizvod... Radilo se od osam ujutro do povečerja”.

Durutović je među crnogorskim izviđačima odavno prepoznat kao pravi poliglota - pored engleskog, govori tečno ruski i italijanski jezik, a služi se njemačkim, francuskim i po malo španskim jezikom.

Kako je koleginici iz Kazahstana ruski bio “kao maternji”, njih dvoje su razgovarali na ruskom u svakoj situaciji, “sem kada su se i ostali uključivali u razgovor”.

Imao je, nastavlja, prilično vremena da upozna Južnu Koreju, sa kolegama je obišao mnogo mjesta, dva puta posjetio Seul koji je na njega ostavio poseban utisak - “savršen grad, deset miliona stanovnika, a sve do perfekcije organizovano i čisto”.

“U gradskom prevozu ispred vas je TV ekran sa ‘džekovima’ za slušalice, da ne povjerujete. Fascinira koliko pažnje posvećuju čistoći, na svakom mjestu. Hrana nije loša, imaju baš mnogo začina, na svakom meniju je dosta ribe. Ali, njihovo glavno jelo, kupus kimči u kojem se bukvalno dave, nikako mi nije leglo. Oduševilo me i što svaki njihov grad blizu okeana ima riblje pijace sa velikim akvarijumima, nešto zaista prelijepo”.

Saradnja crnogorskih i izviđača Južne Koreje uspostavljena je 2008. Kuriozitet je da je prvi predstavnik Izviđačkog saveza Crne Gore koji je zvanično pohodio Južnu Koreju takođe bio Baranin, doajen crnogorskog skautskog pokreta Miodrag Tanjo Masoničić.

Zemljaka nađeš i u Koreji

Nikola priča da se u Busanu, drugom po veličini gradu u Južnoj Koreji, dogodila skoro nevjerovatna situacija.

“Kada smo imali nekoliko slobodnih dana zbog državnog praznika, nas četvoro predavača smo pošli u Busan, ušli u metro, i tamo čujem grupicu mladih ljudi da govore naš jezik. Podgoričanka, Novosađanka i Beograđanin, studiraju u Južnoj Koreji, a došli su kao i mi da na praznik obiđu grad”.

Kaže da su izviđači Južne Koreje uglavnom starosti do 19 godina, ali da ima i starijih.

“Imaju dosta kampova, ovaj u Sunčeonu je bio baš komforan, imaju dosta druženja, a program rada im je malo drugačiji nego kod nas. Generalno, njihov položaj u društvu je veoma zapažen, jer iza njihovog saveza stoji država. U Seulu nas je dočekao tamošnji načelnik za skautski pokret koji je po nas došao službenim Mercedesom S klase”.

Galerija

( Radomir Petrić )