Stidna mjesta

Počelo je sa Adamom i Evom i smokvinim listom. Potom najstariji crteži u pećinama i najnoviji dokumentarni filmovi iz prašuma Nove Gvineje, i sve ono u međuvremenu što je nacrtano i naslikano, a ličilo je na čovjeka, prikrivalo je stidna mjesta. Svi znamo šta je ispod lista, ili parčeta štavljene kože, ali ipak da se ne vidi.

Iskonski nagon proradio je ovih dana u Crnoj Gori. Neke stvari ne smiju da se vide.

A šta to ne smije da se vidi, da se zna? Ko i za koliko para gradi prioritetnu (čuš prioritetnu) dionicu autoputa, ko i za koliko prodaje zemlju, vodu i vazduh Buljarice, sa svima nama pride, ko i za koliko prodaje ovo jada od privrede, koje još slovi kao državna imovina. Sve znamo, a ništa ne vidimo. Jesu li to stidna mjesta?

Prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama imate pravo da saznate koja se gnjida pretvorila u vašku, koji se crv preobratio u leptira, ko je pobijedio na trećem obaveznom tenderu za nabavku robe u vrijednosti od 10 eura... ”Vaše pravo da znate sve”. Ali nikada nećete saznati predračunsku vrijednost autoputa, kako su odabrani izvođač i podizvođači, kako je određena cijena tih radova kada se nije znala ni trasa puta, kako je izabran staratelj poslova za prodaju Buljarice, sa kim je pritvrđen dogovor, pa onda raspisan tender, i ko su mušterije za namjerno obogaljene “nosioce razvoja”, koji će biti prodati za desetine puta manje novca od njihove stvarne vrijednosti. I vazda tako.

Muka bi bila manja da nas pride ne prave ludim. S vremena na vrijeme, a uvijek u pravo vrijeme, pojave se neki ekonomski analitičari da nam sve objasne, pa i to da ćemo izgradnjom autoputa prebrinuti sve ostale brige. I tu su, priznajem, u pravu. Kada se o jadu zabavimo vraćanjem kredita Kinezima, zaboravićemo ostale muke.

Meni ti analitičari liče na orkestar za svadbe i sahrane. Naručilac zatraži šta će da se svira, zavisno od prigode i potrebe i pošteno plati. Zadovoljan i naručilac i muzikanti.

Svi u Crnoj Gori, pametniji od kretena, znaju da promjenom pariteta euro/dolar raste profit izvođača radova za sva njegovoa plaćanja u eurima, a to je onoliko koliko je dolar “porastao” u odnosu na euro od dana zaključenja ugovora o građenju. To je do sada od 12-15 dolarskih centi za svaki euro. Dolar će, prema procjenama onih koji znaju, i dalje rasti. Kinezi su, za razliku od naših pregovarača, to sigurno znali i kada je ugovor zaključen. Jer, sa svojim deviznim rezervama u dolarima, mogu uticati na kurs dolara. Drugi je problem, i to još veći, kada se bude vraćao dolarski kredit.

Izvođač radova na autoputu, naknadno, poslije definisanja ugovorne cijene, oslobođen je plaćanja PDV-a, carina dijela poreza na plate i na dobit, a trostruko je umanjena akciza na gorivo. Finansijski efekti takvih oslobađanja su ogromni i idu u korista izvodača radova, a ne smanjuje se cijena gradnje autoputa.

Kada se objavi predmjer radova i ugovor o građenu, a obećano je, izračunaće se šteta koja je napravljena. Unaprijed znam da je ogromna. Neznanje, ili namjera, ocijeniće neko drugi.

Način odabira podizvođača radova i cijena tih radova ostaju nepoznanica, a ko su srećni dobitnici znamo i ako se ne vidi.

Možda vam je sada malo jasnije zašto je stavljen embargo na sve informacije o autoputu. Može biti da je to naše stidno mjesto dugo preko 40 kilometara, a pokriveno samo jednim papirom na kome je naredba Vlade da se o “investiciji stoleća” ne smije dati ni jedan zvanični podatak.

Slično je i sa Buljaricom. Tamo je plaža, pa je i golotinja normalna, i ako će, slutim, kostimi biti prilagođeni investitorima. A ko je investitor? Firma od najboljega bratstva sa Kajmanskih ostrva. A šta su to Kajmanska ostrva? Na zemljopisnoj karti nećete ih naći. Znam da su daleko, pa da vam ih približim:

- to je naozloglašenija poreska oaza na svijetu;

- nijedna firma ne plaća porez;

- ima duplo više kompanija, nego stanovnika.

O svemu tome “lomim glavu” već nekoliko dana. Zaboga, jesu li oni pronašli nas, ili mi njih. Takvi nama trebaju, bješe omiljeno pjevanje sa uličnih događanja naroda prije skoro tri decenije.

Prvo su nam rekli da je 12 miliona kvadrata zemljišta prava mjera da bi mogli da razviju svoju poslovnu ideju. Našli su i neke procjenitelje koji su potpisali da je 22 eura/m2 pravična naknada, posllije čega čitam oglase da slučajno neki od procjenitelja nije dao na prodaju svoj plac na obali mora.

Kada su se Paštrovići pobunili da neće džaba dati svoju starevinu, osmišljena je rezervna varijanta da sve može stati na 5 miliona m2 državnog zemljišta i pride plaža, i pride more. Sve je to Vladino pa mogu da rade šta hoće. Poslali su poruku starosjediocima: ’’Eto vama vaše zemljište, a plaži i moru se primicati nećete. Zato blagovremeno počnite da sadite smokve i vrbe. Zašto vrbe? Zato što se od vrbovog pruća prave lijepe korpe u kojima ćete prodavati smokve na plaži. A tada iskoristite priliku i da se bućnete u more. Možda vam i ne naplate i ako su mnogo ljuti na nas. Naime, do juče smo bili nesvrstana braća, a sada smo ih izdali i ulazimo u NATO’’.

Onima koji odlučuju o Buljarici, a samim tim i o nama, ona je toliko važna da se o tome dogovaraju i odlučuju porukama sa mobilnih telefona. Daleko bilo, kao ono djeca kada se zezaju.

E pa, gospodo pokrovitelji i pokrivači stidnih mjesta, ’’malo morgen’’, što bi rekao vaš stvoritelj.

“Svaka sila za vremena, a nevolja redom ide”.

( Miloš Šuster )