Baksuzna jesen

Prije nekoliko dana izašao sam na zadnji ulaz zgrade i bacio pogled po navici, iako kornjača nema već neko vrijeme. Moje iznenađenje bilo je dvostruko - prvo sam se iznenadio što vidim kornjaču na betonskoj kocki za šaht, a zatim sam se iznenadio što je kornjači slomljen oklop u koji danas, dok ovo pišem, pada kiša.

To se dešava jer se nisam nakanio da uklonim leš, već mi je lakše bilo da ćerke iz vrtića sprovodim na drugi ulaz, kako slučajno ne bi vidjele ovu gnusnu scenu. Ima nečeg crnomagijskog u slomljenom koštanom omotaču, i ne bih volio da se u dječjem mozgu ugnijezdi slika, mrak koji se širi sa leđa nedužnog bića koje smo do prije neki mjesec hranili paradajzom i salatom.

Kornjače su pitome i ne boje se, djeca mogu da ih hrane iz ruke, pa sam iako svjestan činjenice da žive blizu kanalizacionog odvoda, dopustio djevojčicama da ih glade po oklopu. Evo i zašto. Čitao sam naravno da žive decenijama, da su dužeg vijeka od ljudi, i mada ovdje nisu galapagoski primjerci, opet sam se ponadao da pamte Goli otok, ili makar promjenu ustava 1974, i da ćerke dodirom uče ne samo biologiju već i istoriju SFRJ.

Kad sam bio dijete gledao sam lampe koje su ljudi pravili od oklopa i kako svjetlost pada iz otvora za noge, sa kablom prikopčanim za donji pljosnati dio rožnate kuće. Kasnije sam čuo da se kornjače gaje u krmedarima, i prodaju farmaceutskoj kasti zbog nekakvog ljekovitog svojstva, ali to je vjerovatno glupost koju sam nedostojan čile misli pokupio u kafani.

Kako god, kornjače sam zavolio jer su usporene, iskusne i imaju lijepu kragnu od kože iz koje propinju vrat kao minijaturni dinosaursi, kul i avangardno naoštrenih kandži kojima ljušte koru paradajza. Svoju ljubav odmah sam pohitao da prenesem na djecu, i ovaj zločin protiv kornjače me je opomenuo gdje živim, da je neko valjda uzeo kamen ili kakvo oštro oruđe, podigao ga visoko i spustio na štit tog dobrostivog bića koje cijeli vijek hoda po ćoškovima.

Slično je jedan vozač na magistrali, pričali su svjedoci, zakačio prednjim točkom kornjaču koja je odskočila nekoliko metara u šipražje. Gospodin se zatim vratio, ušao u grmlje da potraži kornjaču, stavio je na sred puta kako bi je lijepo zgazio iz rikverca. Dok ovo pišem ne vjerujem da je to istina, pitam se gdje je narator bio da zaustavi zločin, pitam se, zašto bih slušao i vjerovao priči nekog ko se nije umiješao i spasio jadnu drumsku kornjaču. Istu onu koja je inspirisala dizajnere silnih automobila. Kornjaču, brate, da ne mistifikujem više, to malo ljupko stvorenje kojem samo ludak može da naudi.

Na dan kad je neko probio oklop i pustio da mačke sljedeće noći obiđu ostatke, kod stražnjeg ulaza u moju zgradu, na vijestima sam vidio da je mladi čovjek iz sela Glisnica kod Pljevalja blokirao prolaz kolima hitne pomoći. Koji dan kasnije trogodišnjak i njegov otac preživjeli su bombu na parkingu. Serija nesreća, ubistava i udesa na samo je korak od toga da među nadraženim čitaocima info portala probudi sujevjerje i uspostavi diskurs nekakve baksuzne jeseni, nasuprot dosadnim racionalnim objašnjenima.

Ne imputiram nikakav sumatraizam, sklon sam da incidente posmatram kao izlovane slučajeve, ali kao roditelj na Balkanu, dakle distopiji sklon pesimista koji se sve više plaši budućih upliva stvarnosti u život svojih ćerki, moram se zapitati kakvi to ljudi žive pored nas i koji su ih bjesovi spopali. Onako, ljudski, bez mnogo filozofije.

Kakvo je to stanje uma koji je toliko apstrahovao sebe u odnosu na druge, da je postao neosjetljiv za tih nekoliko osnovnih zapovijesti, ne ubij, ne zakolji, propusti hitnu pomoć, itd. Kakvi su to ludaci i hoće li jedan od njih biti u školskoj klupi, iza školske klupe, znate već čije. Koliko samo tih malih strahova roditelj u ovom agresivnom gradu i državi mora da prođe prije nego pusti djecu da se socijalizuju, porastu i postanu ponosni dio spota partijskog podmlatka pred izbore.

Dosta je to jebena odluka, provesti prve godine života okružen kornjačinim leševima, šetati ulicama na kojima za dvije sedmice strada dvanaest ljudi u saobraćaju, gdje za mjesec i po ubiju šestoro, i to sve u jeku političke kampanje koja liči na festival pošalice i lakih nota.

Kažem, zajebana odluka koju roditelj donosi u ime djeteta i onda čeka da vidi hoće li zbog nje biti kažnjen, zapravo zna da će biti kažnjen, samo se nada da neće mnogo da boli.

( Brano Mandić )