Nemam opravdanja, samo moram da pišem

Roman “Otrov prošlosti” američkog pisca Džonatana Mura priča je o Kejlebu Medoksu, najboljem toksikologu u San Francisku, stručnjaku koji proučava fiziološke efekte bola. Nakon ružnog raskida, na čelu mu ostaje posjekotina od komadića čaše kojom ga je bivša djevojka gađala prije nego što su se rastali.

Od tada, Kejleb počinje redovno da posjećuje barove i tumara ulicama maglovitog grada, razmišljajući o svojoj usamljenosti. I dok tako u lokalnoj birtiji pokušava da utoli tugu u viskiju, sreće zanosnu, tajanstvenu ženu. Ima nečeg neodoljivo privlačnog u toj zavodnici sa kojom je dijelio piće i šapatom razmijenio riječi, i zato, nakon što se oporavio od mamurluka, Kejleb pokušava da joj uđe u trag.

Međutim, i prije nego što započne potragu, uvučen je u slučaj serijskih ubistava u gradu: nekoliko tijela pronađeno je u zalivu, a njegovom prijatelju Henriju koji je uključen u istragu potrebna je pomoć. Jedna slučajnost veoma je neobična: među žrtvama je i čovjek koji je posljednji put viđen iste večeri kada je Kejleb upoznao misterioznu ženu.

Murov roman “Otrov prošlosti” objavio je Vulkan.

Džonatan Mur je advokat. Prije nego što je završio studije prava u Nju Orleansu, radio je kao istražitelj za okružnog tužioca i predavao je engleski. Tri godine živio je i na Tajvanu gdje se bavio različitim zanimanjima, poput vodiča na splavarskim turama. Sada sa suprugom živi na Havajima, odakle je i govorio za ART.

Ideju za pisanje knjige “Otrov prošlosti” imali ste još kao student. A onda je uslijedila pauza. Zbog čega pauza?

- Prvo sam pokušao da napišem ovu priču kada sam imao 22 godina. Ja sam bio student, i živio sam u San Francisku. Imao sam osnovnu ideju za priču, ali kada sam pokušao da je napišem, otkrio sam da još uvijek ne poznajem dovoljno taj svijet da bi priča izgledala autentično. Nijesam razumio ljubavne veze, ili rad policije, odnosno pravni sistem, ili kako bolnice funkcionišu. Nikada nijesam vidio autopsiju. Napisao sam oko 20 strana priče, a onda sam shvatio da ne bih bio u stanju da to okončam. To je bio frustrirajući osjećaj, i ja sam imao “blok” u narednih desetak godina. Za to vrijeme, živio sam u Tajvanu neko vrijeme (bio sam nastavnik u školi i vlasnik restorana), a onda sam išao na Pravni fakultet. Pošto sam završio studije prava, preselio sam se na Havaje. Nakon nekoliko godina rada kao advokat, počeo sam ponovo da pišem romane. Napisao sam nekoliko romana za zagrijavanje, a onda sam htio da napišem nešto malo složenije. Sjetio sam se priče koju sam pokušao a nijesam uspio da je dovršim kao student, i mislio sam da bih ovaj put bio u stanju da to uradim.

Knjiga “Otrov prošlosti” otkriva i vaše solidno poznavanje sistema i rada policije, detektiva i drugih stručnjaka za “krvne delikte”. Kada ste stekli to znanje iz ove oblasti kriminalistike?

- Kad sam bio student prava druge godine, radio sam kao istražitelj za krivičnog branioca u Vašingtonu. Kroz taj posao, naučio sam kako policija prikuplja dokaze, i kako se odvijaju krivična suđenja. Dok sam pisao “Otrov prošlosti”, napravio sam neke veze sa policijom, tako da je bilo vrlo korisno imati ljude od kojih bih mogao dobiti neku informaciju. Ipak, istraživanje koje je najviše uticalo na mene imalo je veze sa obdukcijom. Dok sam pisao “Otrov prošlosti”, razgovarao sam sa ljudima u Uredu za medicinska istraživanja u Honoluluu. Bilo je najčudnije što sam ikad do tada učinio na pauzi za ručak tokom radnog dana. Bilo je teško uspostaviti prvi kontakt, jer je osoblje znalo da sam advokat. Ali, čim su shvatili da sam došao kao pisac - da ne pokušavam da im podnesem neku vrstu tužbe - oni su bili nevjerovatno velikodušni po pitanju svog vremena.

Išao sam u šetnju - u zamrzivač pun leševa. Pustili su me da nosim alate koji se koriste u autopsiji. Kažem namjerno alati, jer to nijesu bili hirurški instrumenti; to su bile testere i makaze za rezidbu iz prodavnice za kućne alatke. Otvorio sam ladicu u kojoj je nepoznati kostur sjedio. Pokazali su mi kako (i zašto) se leš dok je još u vreći snima rentgenskim zracima, i kako se dobijaju otisci prstiju muškarca koji je bio u vodi već nekoliko dana.

Naučio sam dosta stvari koje nijesam prenio u knjigu. Na primjer: kada se planinari na Havajima, treba ponijeti kartu, ili biste mogli završiti u ladici sa brojem napisanim markerom na lobanji - mnogi planinari ovdje se gube i ne bivaju pronađeni, dok im jednostavno ne pronađu kosti.

Kejleb Medoks je jedan od važnih likova ove knjige. On kao toksikolog otkriva prisustvo hemijskih tragova na ostacima žrtava i na taj način Kejleb, uz pomoć patologa, rasvjetljava njihova nejasna ubistva. Jeste li se vi, kao advokat u svojoj praksi, nekad susretali sa sličnim slučajevima.

- Ne, nisam imao ovakav slučaj kao pravnik. Tokom istraživanja toksikologije i otrova oslonio sam se na jednog od mojih najboljih prijatelja, koji je sjajan kardiolog. U to vrijeme, on je živio u San Francisku, tako da je bio u prilici da mi pruži puno korisnih informacija o UCSF Medicinskom centru, gdje Kejleb radi.

Dr Kejleb Medoks je vrlo uvjerljiv lik. Vi ga opisujete kao velikog i marljivog stručnjaka. Međutim, čitajući Vašu knjigu, ja nijesam stekao utisak da su i njegove moralne karakteristike na visokom nivou, koliko sam u pravu?

- Da ne bih bio opširan, reći ću samo to da Kejleb želi da bude dobar čovjek. On želi da voli i da bude voljen. Ali njegov moralni kompas uvijek ne pokazuje ka sjeveru, tako da kada on misli da je u pravu, on je zapravo nije.

Vaš istraživački rad na raznim medicinskim odjeljenjima, koji je bio neophodan za ovu knjigu, bio je vrlo interesantan. Možete li nam ispričati neke posebne zanimljivosti u toku vašeg kontakta sa tamošnjim medicinskim osobljem?

- Ja sam sve ovo istraživao kao pisac, a ne kao pravnik. U priči, policija pronalazi tijela u zalivu San Franciska. Ja sam uradio neka početna istraživanja u biblioteci, i saznao sam da je iznenađujuće teško medicinskom patologu da utvrdi da li je osoba umrla od utapanja, ili iz drugih razloga. Ured za medicinska istraživanja u Honoluluu je bilo dobro mjesto za mene da bih saznao više o tome, jer se mnogo mrtvih tijela pojavljuje u okeanu oko Havaja. Patolog mi je pokazao nekoliko stvari o utopljenicima koje nikada neću zaboraviti, uključujući posebno jeziv trik (koji je ubačen u priču) za uzimanje otisaka prstiju sa mrtvog tijela koje je bilo u vodi nekoliko dana.

Kao advokat tražite i zastupate istinu, a kao pisac više volite fikciju, zbog čega?

- Pisanje fikcije mi omogućava da ispunim umjetničke ciljeve koje ne mogu ispuniti u dokumentaristici. Ja mogu postaviti ton i tempo, i kontrolisati sve teme i slike, i pokušati da ih spojim zajedno uz maksimalni učinak. Za mene, to je kao stvaranje slike, i puno je zabavno.

Mnogi pisci pišu u tišini svoga doma, a vi, tako sam čuo, radije pišete u barovima, je li to tačno?

- Volim da pišem u restoranima i barovima, jer je za mene teže da mi nešto tamo odvuče pažnju. Ne mogu koristiti internet; nije pristojno ustati i lunjati naokolo kada ste u restoranu, a osim toga, ako napustite vaš sto, neko vam može ukrasti kompjuter. Ako mi treba nešto, neko drugi će mi donijeti. Dakle, nemam opravdanja, a ja samo moram da sjedim tamo i pišem.

U Mičigenu ste pohađali Akademiju umjetnosti Interlohen. Koliko Vam znanje stečeno u toj školi koristi danas kao piscu?

- Interlohen je bio velika škola. To je bila moja srednja škola, tako da sam diplomirao kad sam imao samo sedamnaest godina. To je bilo davno, ali nikada nijesam izgubio iz vida najvažniju lekciju: pisanje je zanat, i to je ozbiljan posao. Kao i svaki zanat, može se poboljšati praksom, i posvećenošću, i učenjem. Talenat je važan, ali talentom se bez napornog rada ne postiže ništa.

Vi ste još u ranoj mladosti pisali priče. Da li se danas sjećate neke od njih? Vjerovatno je to neka ljubavna priča?

- Sjećam se da sam pisao priče kada sam imao četiri godine. Nijesam tada poznavao dobro pravopis, i za pisanje koristio sam krede. Priča je bila o psu i zmiji koji su bili prijatelji. Mislim da je “Otrov prošlosti” jedina priča koju sam ikada napisao da bi se mogla opisati kao ljubavna priča, a ljubavne priče prolaze, a “Otrov prošlosti” je prilično mračna priča.

Kao čitalac vi ste vrlo izbirljivi. Zato vas moram pitati: kakve knjige najradije čitate? Zapravo, kakve priče? Ja pretpostavljam - krimi, horor, trileri, serijski ubica… A zašto?

- Moji omiljeni pisci su Ernest Hemingvej i Kormak Mekarti. “Za kim zvono zvoni” od Hemingveja je moj omiljeni roman, kao i “Krvavi meridijan” od Mekartija, koji je druga omiljena knjiga.

( Vujica Ognjenović )