Velika tišina

(Šekspirova netipična biografija: novi dokazi o problemu autorstva - Shakespeare's Unorthodox Biography: New Evidence of an Authorship Problem; Diana Price; shakespeare-autorship.com, 2012; 368 str.)

Istina je da i Prajsino dopunjeno izdanje prilično zapažene knjige iz 2001. godine, Šekspirova netipična biografija (Greenwood Press), stoji na onoj konspirativnijoj strani zavjere oko Šekspirovog autorstva, ali da svojski grabi putem gdje zavjere ne može biti. Prajsova se prevashodno ne bavi spekulacijama i ne tvrdi da će dati neporecive odgovore. Njena knjiga je, iznad svega, naučno validna. U stvari, i sama je u početku vjerovala da je Šekspir iz Stratforda-na-Avonu napisao Hamleta. Dok nije počela da istražuje ono što su svi potvrđivali.

Iz tog razloga ona ovdje potkopava druge biografije o Šekspiru temeljnom analizom njegovog tzv. života i kroz nediskutabilne, opipljive istorijske izvore pokazuje nam gdje one griješe. Svrha je sasvim logična s obzirom da postoje stotine knjiga o čovjeku o kojem se doslovno ništa ne zna, ili o kojem ništa nije stoprocentno jasno.

Oni koji vjeruju da je glumac/trgovac Šekspir pisao ono što mu se pripisuje redovno se koprcaju u buretu kontradikcija. Iako tvrde da se nijedna stvar u Šekspirovim dramama ne odnosi na njegov život (jer pisci obično izmišljaju stvari), knjige o životu tog velikana zasnivaju se upravo na tumačenjima njegovih drama (kao npr. film Zaljubljeni Šekspir). Jer kako čitaocima drugačije razjasniti osobu od koje je ostalo samo 70 dokumenata i šest jedva čitljivih potpisa, i to izričito na spisima poslovne prirode?

Uostalom, osoba o kojoj branitelji pričaju, rođena je i potpisivala se "Shakspere", a ne "Shakespeare" niti "Shake-Speare", kako inače stoji na polovini sačuvanih quarto-izdanja njegovih drama.

Kako objasniti da je jedan minorni dramski pisac, koji je umro mjesec dana prije Šekspira - Frensis Bomont - prigodno ispraćen lovorikama o svojim djelima i sahranjen u Vestminsterskoj katedrali, 1616, dok Šekspirovu smrt niko nije primijetio, niti je o njemu - sve do 1623. godine, s prvim štampanjem čovjekovih drama - napisao ijednu riječ hvale?

Zbog čega je Šekspirova porodica, zaključno s njegovim roditeljima, bila nepismena? Mark Tvejn je imao problema s ovim faktom, kao i sa činjenicom da se Stratford (niti njemu srodan dijalekat), nigdje ne pominju u dramama (a gdje se pominju pak drugi dijalekti). Zato je pred smrt napisao knjigu gdje izražava sumnju. Tvejn ju je nazvao: Je li Šekspir mrtav?

Istina je i da umjetnici otpočetka nemaju čist obraz, ili u međuvremenu pošto-poto iznađu način da ga izgube, ali i dokumentacija o Šekspiru koja jeste sačuvana jednim dijelom pokazuje njegove zakonske malverzacije. Pokazuje da je bio i zelenaš: pozajmljivao je novac na kamatu. Zna se da je gonio ljude po sudovima zbog neznatnih dugova, ali ne i zbog piratizovanih izdanja svojih drama.

Izbjegavao je plaćanje poreza. Gomilao je žito u vremenu gladi. Ženi će u testamentu bez ijednog znaka interpunkcije ostaviti - "svoj drugi najbolji krevet".

Za jednog eruditu i (riječima Bena Džonsona) za "dušu jednog doba", ovaj Šekspir odista odiše mijazmom nesvakidašnje sitne duše. Na stranu to što, vrijedi li ponoviti, iza tog karaktera ne stoji ni jedan list na kom je napisao išta kreativno.

Branitelji Šekspira s pravom tvrde da su brojni popularni dramatičari iz tog doba, kao i Šekspir uostalom, slučajno ostali bez dokumentacije koja bi trebala da ukaže na njihovu (ne)respektabilnu vokaciju.

Neki pisci su, navodno, sasvim zaboravljeni baš zbog nesačuvane papirologije. Dabome da smo svi svjesni da se istorijska dokumentacija često gubi i pretvara u prah, a ovdje de fakto stoji drobilica sjećanja sa motorom od 400 godina.

No, i tada i dalje imamo 70 dokumenata čovjeka sa prezimenom "Shakspere" i sličnim varijacijama. Samo što ti dokumenti ne pominju spisateljsko zanimanje niti kreativnu rabotu, ne pominju bilo kakvu knjigu iz čovjekovog inventara i, najvažnije, ne pominju njegove rukopise.

Štaviše, iz vremena Šekspirovog života nemoguće je naći komad papira gdje je bilo zapisano da je neko zbilja poznavao autora i znao o kome se radi. Ljudi su imali uvid i samo su komentarisali RAD čovjeka pod imenom Šekspir. Ni njegov zet, Džon Hol, cijenjeni stratfordski doktor, u svojem podrobnom dnevniku, nigdje nije pribilježio da mu je tast čuveni dramaturg, ali je zato napisao da je imao čast da sretne pisca Majkla Drejtona.

Identično je i sa Šekspirovim testamentom. Ni tu ne piše da je on bio pisac, niti se javljaju napisani radovi koji će, sedam godina poslije smrti, biti objavljeni zaključno sa 18 novih drama - među njima Makbet, Julije Cezar, Koriolan i pravna drama Ravnom mjerom.

Šekspir je, navodno, dok je živio u Londonu poslije formativnih "izgubljenih" godina (pošto nema podataka ni o njegovom djetinjstvu i školovanju), imao udjela u popularnom londonskom pozorištu kao suvlasnik, a katkada i kao glumac. Dobro je zarađivao. Očito je i pisao. A onda je odlučio da se na vrhuncu poslovne (i spisateljske) slave naprečac penzioniše i da se vrati na selo, u ubogi Stratford, gdje će do smrti da preprodaje žito. (A kada bude objavljen njegov sabrani opus, to neće biti zahvaljujući Šekspirovoj porodici.)

Tako otprilike pišu i s time se uniformno slažu svi njegovi biografi. Ali ne Prajsova. Autorka je napravila komparativnu studiju o istorijskim dokazima za 25 dramskih pisaca iz doba kraljice Elizabete, zaključno sa Šekspirom.

Njen kriterijum slijedio je koordinate upitnika kojeg su dostupnim dokazima morali da ispoštuju svi autori. Jedino su takvim indikacijama bili u stanju da opravdaju svoje "postojanje" kao kreativni ljudi. To su bili: dokumenti o obrazovanju; korespondencija; računi o honoraru za pisanje (nekog djela); direktan dokaz o meceni; rukopis(i); bilo kakva prepiska o spisateljskom radu; stihovni panegirici, etc. (primljeni, ili dati); razni drugi spisi o toj osobi kao o autoru; dokazi o posjedovanju knjiga; obavještenje o smrti pisca.

Prajsova je pronašla da su, osim Šekspira, svi drugi autori uspješno štiklirani u njenom temeljnom upitniku. Najmanje papirnih dokaza je ostalo iza Džona Vebstera, ali i tada on je bio u stanju da se pozitivno odazove bar na tri od deset gorepomenutih stavki - da je živio i radio kao pisac. Šekspir ne zadovoljava ni jednu stavku. Čak ni da je iz Londona poslao pismo za Stratford, nekome, bilo kome, ko je znao abecedu?

Svi ovi podaci se, dabome, drugačije interpretiraju među "stratfordijancima" - braniteljima Šekspira - ili se uopšte više i ne preispituju. Ali, opet, oni dolaze iz industrije koja donosi milijardu dolara godišnje i kojima odgovara učenje da je Šekspir toliko bio opšteshvatljiv autor da je svu erudiciju ispoljenu u dramama više-manje očigledno izučio na londonskim ulicama kao i u okolnim bircuzima i tavernama.

Jednom prilikom su svoje "protivnike" uporedili s ljudima koji negiraju holokaust. A ove godine, na jubilarnu godišnjicu Šekspirove smrti, stratfordijanci su rastrubili da su ispravke na tri stranice kolaborativne drame o životu Tomasa Mora bez sumnje proistekli iz pera Vilijama Šekspira.

Sramna strana te objave jeste što je trebalo da prođe skoro 100 godina dubiozne nauke prije nego što je napokon maločas utvrđeno da je njih "nedvosmisleno" nažvrljao sâm Šekspir - i niko drugi do njegova ruka.

Na kraju je jasno da nije ni bitno ko je napisao Hamleta. Prajsina knjiga koja ponajviše radi na tome da legitimiše ovu zanimljivu misteriju, da prevashodno pokaže da postoje "osnovani razlozi za sumnju" da to možda ipak nije uradio jedan kamataš iz Stratforda, neodoljivo potvrđuje samo jedno - potvrđuje riječi drugog besmrtnog barda, Henrija Džejmsa, o istoj temi: "Opsjednut sam uvjerenjem da je božanski Vilijam najveća i najuspješnija prevara ikada nametnuta strpljivom svijetu." A onda je Džejms napisao i priču o tome.

( Ratko Radunović )