Zašto majka kune sina?

Kockar je azalon, i često je ljudima koji neće nastradati zbog njegove kocke čak i simpatičan. U ovom slučaju njegov hibris je vjerovanje da može nadigrati banalnost ekonomije, trivijalne kolone neumoljivih podataka o prihodima i rashodima

U idealnim okolnostima etičke čistote i odgovornosti, svi članovi DPS-a bi na predstojećim lokalnim i državnim izborima glasali protiv ove partije. Dovoljno je navesti samo nekoliko nalaza vezanih za period nakon obnove državnosti, preuzetih iz mnogih međunarodnih i domaćih dokumenata, zbog kojih bi to, u okolnostima idealne etičke čistote i odgovornosti, bilo obavezno:

- zato što je Crna Gora godinu sticanja nezavisnosti i izlaska „na radar“ stranim investitorima dočekala potpuno nespremna, bez jasne vizije i pripremljenih strateških planova i uslova za korišćenje visokih finansijskih ulaganja, koja su zato i otišla uglavnom u nekretnine, u više krugova, umjesto da prihodi od prvog kruga prodaje nekretnina budu investirani u proizvodnju roba ili usluga;

- zato što se ne može opravdati visok rast kreditnih zaduženja, po nepovoljnim uslovima u periodu nakon sticanja nezavisnosti, kada je ostatak svijeta već očekivao opadanje ciklusa rasta;

- zato što se ne mogu razumjeti ni opravdati davanja garancija na kredite privatnim firmama koje su imale male izglede za uspješno poslovanje, a time i za otplatu kredita, čime su oni nužno pali na teret države;

- zbog toga što se nisu prikupljali poreski dugovi od velikih dužnika, a istovremeno su oštrim mjerama protiv sive ekonomije desetkovani sitni tržišni igrači, čime se indukovalo samo novo zaduživanje;

- zbog toga što se ušlo u nepovoljan kreditni aranžman za finansiranje izgradnje autoputa Bar-Boljare, čija sredstva od preko milijardu eura su mogla biti upotrebljena za finansiranje niza nužnih ekonomskih reformi;

- zbog toga što je vlast uvijek štitila svoje „mezimce“, poput građevinarstva na primjer, pa se i 2015. iz državnog budžeta subvencionira projekat „1000 plus stanova“ iako već postoji veliki broj stanova koje građevinske firme godinama ne uspijevaju prodati;

- zbog toga što se dopustilo prijateljima i rođacima da osile toliko da dovedu u pitanje vladavinu prava i unište povjerenje u institucije;

- zato što se na javni dug, koji sadrži kreditne i obaveze po emitovanim obveznicama, dodaju i izdate garancije, pa se povećava udio ukupnog javnog duga u BDP sa 68% na 79%;

- zato što je tokom posljednjih godina Crna Gora u više navrata isplatila garancije date većinom inostranim kreditorima za zajmove date domaćim preduzećima (uglavnom onima koja su prethodno privatizovana, potom KAP-u i Željezari), čime je uvećan javni dug;

- zato što je iznos odobrenih garancija porastao je sa 106 miliona eura krajem 2006. na 390 miliona eura krajem 2015. godine, ili za 267%;

- zato što, kad se u kalkulaciju uključe te garancije (a Crna Gora ih odobrava od 2006. godine), ukupan javni dug iznosi 2.837,8 miliona eura;

- zato što je, u uslovima prezaduženosti, partija na vlasti spremna da rasproda sve vrijedne resurse i da „gasi požare“ kockajući se sa sudbinom budućih naraštaja.

Ali, ne treba se bojati da će članovi DPS-a glasati protiv sopstvene partije. Umjesto toga, partija na vlasti traži još jedan krug, još jedno bacanje. Možda ovog puta upali, a ako se to ne dogodi, onda možda slijedi „skidanje odjeće“ i predaja ključeva kuće u kojoj živi kockar i njegova porodica. Istina, mala je naša kuća, ali još uvijek dovoljno vrijedna. Malo je u njoj i ukućana i lako ih je rasijati po svijetu, a već su se i sami počeli rasijavati.

Ovakav kockarski odnos prema ekonomiji vlastite države još bi i imao teorijske osnove da se popravi, kad ne bi bilo nevjerovatne potrebe čovjeka koji se kockao pa izgubio da se vadi. Uostalom, ne kune majka sina što se kockao, nego što je išao da se vadi. A poslovice i narodne mudrosti postoje i stoga što je čovjek sklon ponavljanju grešaka.

Pred oktobarske izbore svi snažno osjećaju „saspens“ trenutka. Kao u mnogim filmovima i romanima, kockar je azalon, i često je ljudima koji neće nastradati zbog njegove kocke čak i simpatičan. U ovom slučaju njegov hibris je vjerovanje da može nadigrati banalnost ekonomije, trivijalne kolone neumoljivih podataka o prihodima i rashodima.

Sa pomalo grozničavim sjajem u očima, u elegantnom odijelu i sa nadmoćnim osmijehom, gotovo da vas navodi na pomisao da će se kocka koju baca zaustaviti na željenoj boji. Na zelenoj čoji Montenegra. Iza njega je par razglednica, Gospe od Škrpjela, na primjer. U dobro „bacanje“ vas uvjerava i spot sa Obamom, ni manje ni više, kojem vjerovatno nije plaćeno za učešće u reklami DPS-a. Niti je iko iz Montenegra bio sa Barakom kao predstavnik sopstvene partije, nego isključivo kao predstavnik Crne Gore.

Ali, ljudi već osjećaju da je čarolija pri kraju. Trenutak je za keca iz rukava. Mi čuvamo državu, koja samo što se nije raspala, kaže azalon. Možda će u mraku pometnje i zapaljive retorike nastavak igre biti mnogo lakši.

Eh, ta čarolija zelene čoje Montenegra…

( Božena Jelušić )