Nastavak ili napuštanje Obamine spoljne politike

Približavanjem predsjedničkih izbora, pažnja svjetske javnosti sve se više prebacuje na Sjedinjene Države. Tijekom mandata Georga W. Busha, posebice za vrijeme drugog mandata, slika SAD kao nedodirljive supersile je donekle oslabila. Sjedinjene Države su 2001. doživjele najveći napad na svojem teritoriju od Pearl Harbora, a vojne su intervencije u Afganistanu i Iraku uzele teški danak u ljudskim životima te materijalnim i financijskim sredstvima. Intervencija u Iraku nije imala pravnih temelja što je dovelo do neslaganja s europskim saveznicima, posebno s dvije kontinentalne sile Njemačkom i Francuskom, i posljedice toga osjećaju se još danas. Legitimnost i vjerodostojnost SAD kao snažnog svjetskog vođe dodatno je oslabila financijska kriza koja je započela na Wall Streetu te se prelila na ostatak svijeta, posebice Europsku uniju.

U trenutku kada je slika i vjerodostojnost Amerike dodirnula dno, u Bijelu kuću ulazi Barack Obama, prvi Afroamerikanac u Ovalnom uredu. Unutarnju politiku za vrijeme Obamina dva mandata obilježio je neupitni oporavak američke ekonomije. Stopa nezaposlenosti i deficit su prepolovljeni, izvoz i dolar su bili u oštrom porastu kao i rast BDP-a i tržište nekretnina. Obamina vanjska politika pokazala se kao diplomatičnija i dokazano efikasnija nego ona Bushove administracije.

Obamina administracija odlučila je zauzdati rusku ambiciju za širenjem utjecaja u Europi. Sjedinjene Države su odlučno podupirale Ukrajinu i proruske snage sada kontroliraju manje od 5% zemlje koju toliko jako žele iščupati iz euro-atlantske sfere interesa. Rusija će uspostaviti kontrolu nad Krimom i nastaviti podržavati put prema neovisnosti Južne Osetije i Abhazije, što znači da Ukrajina i Gruzija imaju slabi izgled za pridruživanje NATO-u. Ipak, Obama je odlučan u namjeri da ponovno ojača Sjevernoatlantski savez i proširi ga, s obzirom da će mala mediteranska i bivša jugoslavenska republika Crna Gora ubrzo vjerojatno pristupiti NATO-u.

Sjedinjene se Države pod Obamom nisu u velikoj mjeri miješale u Bliski istok, te je američko sudjelovanje doživjelo vrhunac početkom 2014. godine s ograničenom zračnom podrškom iračkim trupama protiv Islamske države. Obama je pridonio poboljšanju američkih odnosa s Kubom nakon pola stoljeća izolacije toga Karipskog otoka, te s Iranom nakon što su ukinute sankcije toj energetski bogatoj zemlji nakon 36 godina. Izazovi koji očekuju Obaminog nasljednika Obamina je ostavština, unutarnja i vanjska, bez ikakve sumnje golema i dugotrajna, ali njegovog nasljednika očekuju teški izazovi. U 2016. SAD se još uvijek čine kao dominantna sila u svijetu u pogledu ekonomske, vojne i političke snage i utjecaja. Europska unija podrhtava i budućnost bloka je nesigurna nakon referenduma u Ujedinjenom Kraljevstvu i nadolazećeg Brexita, a istovremeno je kontinent izmučen učestalim i masivnim terorističkim napadima. Rusko gospodarstvo se smanjuje zbog pada cijena nafte i plina, i u manjoj mjeri zbog ekonomskih sankcija. Kina, druga najveća svjetska ekonomija, još uvijek brzo raste, ali stopa rasta je najsporija od 2009. Bliski istok, od Turske do Perzijskog zaljeva suočava se s konfliktima i nestabilnošću.

Kako je većina svijeta zahvaćena nesigurnošću, novi će se američki predsjednik od siječnja 2017. nadalje morati suočiti s mnogim izazovima. Oči svijeta su usmjerene na dva predsjednička kandidata, demokratkinju Hillary Rodham Clinton i republikanca Donalda Johna Trumpa. Bilo ko da pobijedi, postat će najmoćnija osoba u svijetu i vanjska politika koju će njihove administracije provoditi imat će utjecaja na budućnost čitave međunarodne zajednice. Klinton i Tramp – dva kandidata s potpuno različitim pozadinama Može se reći da SAD nikada nisu vidjele značajniju razliku između dva kandidata koja ulaze u posljedni krug natjecanja za Bijelu kuću. Hillary Clinton je iskusna političarka koja je desetljećima uključena u različite američke administracije. Njena politička aktivnost datira iz šezdesetih godina, od dana kada je magistrirala politologiju. Godine 1974. Clinton je bila jedna od ključnih osoba u stvaranju procedure za opoziv predsjednika Richarda Nixona.

Clinton je bila prva dama SAD od 1993. do 2001, zatim senatorica osam godina, te državna tajnica od 2009. do 2013. Clinton je čitavu karijeru izgradila u politici i to blizu ili čak unutar Bijele kuće. Clinton poznaje načine i sredstva vašingtonskih politika do srži, te prema njenom političkom životopisu, teško bi bilo pronaći osobu s više iskustva i znanja unutar američke administracije u glavnome gradu SAD.

Donald Trump ne može biti drugačiji od Hillary Clinton. Trump nije karijerni političar, nego prije svega uspješan businessman i medijska ličnost te mu nedostaje iskustva u međunarodnim odnosima i američkoj vanjskoj politici. Ima drugačiju pozadinu i autsajder je u Washingtonu i američkoj politici, a njegovo razumijevanje svjetskih problema čini se nedovoljnim. Sami pregled dvoje kandidata pokazuje koliko su različiti i kakve će dramatične učinke imati izbor jednog ili drugog kandidata na američku vanjsku politiku s obzirom da predsjednik u potpunosti odlučuje njen smjer. Razlike između Klinton i Trampa o ključnim pitanjima američke spoljne politike Ako Hillary Clinton bude izabrana za predsjednicu SAD, čini se da bi gotovo u potpunosti mogla nastaviti da vodi politiku trenutnog predsjednika Obame. S druge strane, izbor Donalda Trumpa mogao bi dovesti do prijelomne točke u većini toga što je dosada napravila Obamina administracija. Štoviše, može se reći da bi Trump kao predsjednik okončao većinu ostavštine Obamine vanjske politike, pogotovo u tri ključna geostrateška područja. Evropa Predsjednik Barack Obama bio je odlučni zagovornik snažnog transatlantskog saveza svim sredstvima, podupirući snažniju europsku integraciju i nastavak procesa proširenja EU. Predsjednik Obama je također pozvao Britance da glasaju za ostanak u EU. Hillary Clinton bi, bez sumnje, nastojala očuvati američki utjecaj u Europi. Da bi to postigla, SAD moraju poduprijeti samo postojanje EU, makar u drugim oblicima s obzirom da je trenutni model europske integracije u krizi. Nadalje, SAD trebaju svog ključnog saveznika u Europi, Ujedinjeno Kraljevstvo, u okviru Europske unije, a ne na rubu Europe.

Hillary Clinton će kao predsjednica SAD željeti usporiti tempo Brexita, istovremeno tražeći rješenje za europsku budućnost Britanije. Sudbina Ujedinjenog Kraljevstva u Europi i budućnost same EU po tom pitanju nije jasna u ovom trenutku. Ako se funkcionalni problemi Europske unije umnože i Britanci napuste EU, što se čini izvjesnim zbog rezultata referenduma, američki bi utjecaj u Europi mogao biti ugrožen. Još jedna prijetnja američkom utjecaju mogla bi biti novi francusko-njemački savez koji želi ojačati veze s Rusijom, što može biti jako nepovoljno za nacionalne interese SAD. Hillary Clinton bi bez ikakve sumnje pokušala zadržati Britance u, a Ruse izvan Europe, istovremeno obuzdavajući francuske i posebno njemačke ambicije da postane novi europski hegemon.

S druge strane, Donald Trump je neprestano ponavljao svoju ideju transformacije ili čak raspadanja Europske unije. Bio je jaki zagovornik Brexita i tijekom referendumske kampanje njegova retorika sličila je onoj Nigela Farage i Borisa Johnsona, dvojice istaknutih zagovornika Brexita. Prije britanskog referenduma Trump je sletio u Škotsku, tvrdeći da će Brexit pogurati njegov projekt golf terena. Čini se da Donald Trump nije u potpunosti svjestan koju važnost EU ima za interese SAD i posljedica za američku nacionalnu politiku ako transatlantsko partnerstvo bude prekinuto. Za razliku od Obame koji je snažno zagovarao Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP) i Clinton koja je izjavljivala da želi da se sporazum sklopi, Trump vodi kampanju protiv TTIP-a, tvrdeći da će se američka radna mjesta prebaciti u Europu i time zadati udarac američkoj ekonomiji u jeku oštrog globalnog natjecanja. NATO i Rusija Odnosi s Rusijom i jačanje sigurnosti u Istočnoj Europi kroz jaču suradnju država članica NATO-a bili su među najvećim prioritetima nacionalne sigurnosti Obamine administracije. Europa se pokazala slabom i uvelike podijeljenom po pitanju obuzdavanja ruske potpore pobunjenicima u Ukrajini, balansirajući između politike popuštanja ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i demonstriranja jedinstva protiv prijetnje na istoku. Američka potpora Ukrajini je bila nedvosmislena i upravo su Amerikanci poticali Europljane da budu dosljedni u nametanju sankcija Rusiji.

Sjedinjene Države su također lansirale svoju energetsku strategiju uključujući izvoz plina iz škriljaca Europi i ponovno su započeli izvoz nafte nakon 40 godina što je uvelike doprinjelo zasićenošću na tržištu i naknadnom padu cijena nafte. Unutar godinu i pol nakon ruske aneksije Krima, cijene nafte su pale sa 140 na samo 30 dolara po barelu. Sveukupni efekt niskih cijena nafte i nametnitih sankcija imaju razoran učinak na rusko gospodarstvo.

NATO je također održao summit i veliku vojnu vježbu u Poljskoj, što nije nipošto slučajno jer Poljska graniči s ruskom Kalinjingradskom oblasti i zato što poljska pro-američka orijentacija iritira Rusiju. Hillary Clinton je jasno dala do znanja da se ona kao američka predsjednica ne bi suzdržavala od Obamine politike prema Rusiji. Clinton je nazvala Putina „autokratom u Kremlju” i očito je da bi ona intenzivirala NATO i američku vojnu nadogradnju Istočnoj Europi, prihvaćajući Crnu Goru, balkansku državu koja tradicionalno ima jake veze s Rusijom i po mogućnosti druge zemlje u članstvo NATO-a. Stajalište Donalda Trumpa prema Putinu i Rusiji je potpuno suprotno. Trump hvali Putinovu vladavinu u Rusiji, a zauzvrat Kremlj otvoreno podupire Trumpove ambicije da postane američki predsjednik.

Trump je dugo vremena Putinov pristalica i imao je interes uložiti u rusko tržište nekretnina. Trumpovo stajalište o Rusiji je isključivo pragmatički i poslovno orijentirano, ne vodeći računa o ruskoj uključenosti u zamrznute sukobe na ruskoj periferiji, uključujući Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju i Kavkaz, čemu se dosad protivila Obamina administracija. Sjedinjene Države bi pod Trumpovim vođstvom vjerojatno ukinuo sankcije Rusiji i išao bi prema tome da se posao nastavi kao i inače. Ukidanje sankcija i pokretanje novog vala zapadnih investicija i poslovanja u Rusiji predstavljao bi veliku Putinovu pobjedu.

Trump je također odobrio rusku aneksiju Krima iako su SAD jedna od potpisnica Memoranduma o garancijama sigurnosti u vezi pristupanja Ukrajine Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja iz 1994. godine koji, između ostalog, štiti teritorijalni integritet Ukrajine. Takva politika prema Rusiji bi mogla biti shvaćena kao zeleno svjetlo za još nametljiviju rusku vanjsku politiku, te bi mogla potkopati i jedinstvo NATO-a, jer bi se nove države članice u istočnoj Europi osjećale zbunjeno, čak i napušteno od SAD, ostavljene da se same nose sa svojim velikim istočnim susjedom. To je postalo još očitije s Trumpovim idejama o povlačenju iz čl. 5 Sjevernoatlantskog ugovora kada je rekao da bi SAD branio samo one države članice NATO-a koje ispunjavaju svoje obveze prema Sjedinjenim Državama. Ove izjave su jako dramatične za NATO pogotovo u trenutku kada Turska promišlja o napuštanju pregovora s Europskom unijom i čak preispituje svoje članstvo u NATO-u.

Sjedinjene Države su daleko najjača članica NATO-a i jedna od nekoliko država članica koja izdvaja više od 2% budžeta za vojsku, dok su velike europske države nesklone svojim obvezama unutar NATO-a. S Trumpom kao predsjednikom Sjedinjenih Država, ambicije NATO-a da podupire savezništvo bi se stišale, a američka politika obuzdavanja ruskog miješanja u europske poslove bi oslabila. Također, Trumpovo bi stajalište o EU, Brexitu i TTIP-u pojačalo rusko protivljenje proširenju Europske unije te bi u isto vrijeme podržalo širenje Euroazijskog gospodarskog saveza pod kontrolom Moskve. Bliski istok Američka vanjska politika tradicionalno ima posebne interese i odnose sa zemljama Bliskog istoka. Turska je ključni američki partner u regiji jer ima ključnu geostratešku lokaciju te je druga najjača vojna sila NATO-a. Saudijska Arabija i Izrael također njeguju posebne odnose sa SAD. Predsjednik Obama je bio posebno oprezan prema ovoj regiji zbog traume koju je izazvala američka intervencija u Iraku. Posljednjih nekoliko godina došlo je do uspona ISIL-a koji predstavlja ne samo regionalnu, nego i globalnu prijetnju. Obamina administracija odbila je široko uplitanje u regiju i ograničila je američku intervenciju na zračne udare protiv ISIL-a, a pritom je ustrajala u svom zahtjevu za zbacivanje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Stajalište Hillary Clinton je uglavnom u skladu s Obaminom politikom ili ponešto odlučnija. Clinton bi ustrajala u namjeri da se Bashar al-Assad zbaci s vlasti, ali bez značajnog povećanja vojnog prisutva u regiji te bi pokušala udariti ISIL na isti način, izbjegavajući direktno vojno sudjelovanje SAD, podupirući radije lokalne protivnike te terorističke organizacije.

Naprotiv, Donald Trump ne bi potkopavao režim sirijskog predsjednika niti bi ga pokušavao zbaciti s vlasti na bilo koji način. Bashar al-Assad je blizak s ruskim predsjednikom Putinom koji pak podržava al-Assada, i čini se da Trumpu ne smeta da ostane na vlasti. Također, moguće je da bi Trump želio povećati vojnu prisutnost u regiji i poduzeti agresivnije poteze kako bi uništio ISIL. Nadalje, Trumpove izjave o zabrani muslimanima da ulaze u SAD izazvale su zgražanje u muslimanskom svijetu. Neki od ključnih američkih saveznika su muslimanske zemlje i „anti-muslimanski” predsjednik bi sigurno izazvao pogoršanje odnosa s tim zemljama i sa sljedbenicima islama u svijetu. Trumpove izjave o muslimanima, osim što su politički i moralno pogrešne, mogle bi potkopati sliku Amerike kao bedema slobode i liberalne demokracije, te osujetiti odnose s muslimanskim zemljama i sljedbenicima druge najraširenije svjetske religije. Zaključak Hillary Clinton i Donald Trump imaju potpuno suprotna stajališta o pitanjima vanjske i unutarnje politike. Analizirajući stajališta Hillary Clinton o nekoliko ključnih pitanja vanjske politike, očito je da bi njen mandat u Bijeloj kući predstavljao čvrsti nastavak Obamine vanjske politke. Osim toga, Hillary Clinton ima široko iskustvo u američkoj vanjskoj politici i to se čini kao njeno prirodno okruženje. To bi sve dovelo do blagog prijelaza i njen mandat ne bi predstavljao šok ili iznenađenje ni saveznicima ni protivnicima u svijetu. S druge strane, Donaldu Trumpu nedostaje iskustvo i umijeće koja se traži od najvažnijeg kreatora američke vanjske politike i njegove se izjave čine previše populističkima. Nedostaje mu iskustva u međunarodnim odnosima i pitanje je kako bi se nosio s međunarodnim pitanjima na čelu najveće svjetske političke, vojne i ekonomske sile. Čini se da bi napustio većinu Obamine ostavštine te nije sasvim jasno kojim bi smjerom krenula američka vanjska politika s njim kao predsjednikom. Zbog takve bi se nesigurnosti američki saveznici osjećali neugodno, a ostatak međunarodne zajednice još više zbunjen. Zato se američki saveznici u Europi boje da bi Trump vratio izolacionizam u američku politiku te ih ostavio da se sami nose s izazovima kao što je rast ruske prisutnosti i porast terorističke prijetnje. S druge strane, Trump se očekivano pokazao neiskusnim po pitanjima vanjske politike, iako je neupitna njegova energija i interes za globalna pitanja. Njegov mandat bi u svakom slučaju doveo novu epohu za američku vanjsku politiku s manje inozemnog angažmana, a više fokusa na ekonomski rast i trgovačke veze s ostatkom svijeta. Institut za razvoj i međunarodne odnose Zagreb, Hrvatska

( Krševan Antun Dujmović )