Lopov i penzija

Staroj nastavnici u penziji prošle nedjelje lopov je ušao u kuću i ukrao novčanik u kom je bio cjelokupan iznos penzije. Predstavio se kao kontrolor Elektrodistribucije i dok se ona trudila da pronađe sve račune i pokaže mu i opravda se kako je redovan platiša, on je iskoristio priliku i prisvojio njen novčanik. Zove me njen sin, moj dobar prijatelj, jer njegova majka, stara prosvjetna radnica, želi da objavi oglas u novinama u kome moli lopova da ukradene pare iskoristi da kupi roditeljima drva, ili za nešto korisno, jer je i ona imala namjeru da se sa tim novcem obezbijedi za grejnu sezonu. I u tim trenucima kada je žrtva, ne odustaje od misije da uputi savjet dželatu koji joj je otuđio novac. Dril je to izvježban pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.

Problem je, priča mi prijatelj, što stara nastavnica, koja sada živi sama u kući, neće da zaključava vrata. Tako je radila čitav život- i ona i njen pokojni suprug nikada nijesu tokom dana okretali ključ u bravi, jer uvijek neko može da naiđe. I eto, naišao je. Džaba joj njen sin objašnjava kako vani tutnji XXI vijek bez pardona, stara nastavnica živi po moralnim normama iz prethodnog stoljeća. I kako se desio lopovluk ispostavilo se da su u toj podgoričkoj Ulici Žrtava fašizma lopovi opelješili bar pola penzije svakom od penzionera. Sada korisnici Fonda PIO žele da predlože odbornicima gradske skupštine da promijene ime u Ulica pokradenih penzija. I mole inspektora za krađe na tom području da malo revnosnije obavlja posao, ili možda čovjek ne stiže jer onih koji žive od pražnjenja tuđih novčanika ima sve više. I u tom poslu imamo više školovanog kadra u odnosu na naše potrebe. Završiće džeparoši na birou rada. Najhrabriji lopovi pelješe penzionere!

Stara nastavnica traži od svog sina da je smjesti u starački dom. Moj prijatelj se dugo opirao toj ideji, ali sada počinje da razmišlja kako bi možda u domu, u svom društvu, njegova majka bila bezbjednija, nego u svojoj kući. Petnaest minuta je zakasnio da se tog dana ne susretne sa lopovom i bio zahvalan što je starica još živa.

Podgorica još nema svoj dom za stare. Priča o potrebi takve institucije uvijek se potezala u predizbornim kampanjama, osim u ovoj, izgleda da više nikom nije atraktivna. Ta vrpca neće biti presječena ove jeseni. Predstavnici Glavnog grada i Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su u oktobru 2010. godine da će do kraja 2012. godine biti izgrađen dom za stare, koji će moći da zbrine od 210 do 250 korisnika i zaposli 90 osoba.

Za dom za stare je, shodno DUP-u “Donja Gorica“, određena lokacija od 17.810 kvadrata u podnožju sjeverozapadne strane brda Gorica.

Dok se dom ne izgradi, penzioneri mogu da konkurišu za stanove na Tuškom putu.

Pošto je propao i projekat sa geronto domaćicama, taj prazan prostor su iskorstile bivše medicinske sestre ili radnice u bolnicama i svoje skromne penzije dopunjavaju prihodom, čuvajući stare i nemoćne. Riječ je o spretnim ženicama koje su još u snazi, idu u nabavku, kuvaju, pospremaju, liječe, pričom i savjetima, svoje pacijente. Praktičan rad je od njih napravio prave psihoterapeute za najstarije. Tamo gdje država zakaže, stupa privatna inicijativa. Stara nastavnica ne živi baš usamljeničkim životom, osim svakodnevnih posjeta njene djece, tu su i kružoci sa njenim vrsnicima iz komšiluka. Žive su to rasprave penzionera o svemu, od turskih preko brazilskih serija, pa do praćenja skupštinskih sjednica. I oni su se svega nagledali, tako da ih ne bi iznenadilo ni to da se obznani kako su Rodrigo iz brazilske i Mustava iz turske serije ustvari braća. Razočaraju se ponekad, ali nastavljaju da gledaju. I čitaju klasike, valjda po stoti put.

Možda nam se stariji ljudi čine odsutnim za mnogo toga ali, tvrdi moj prijatelj, do detalja su upućeni u sve što se događa u crnogorskoj Skupštini, prate njen rad, maltene, sa posvećenošću kakvom prate već pomenute serije. Raznoliko misle o politici penzioneri u toj ulici, ali sve razlike i opredjeljenja izmiri kafa. Jednom riječju, prihvatili su višestranačje, konačno. Mada, sporečkaju se i oko spoljne politike, još se nijesu dogovorili da li je moćniji avion ruski “su-35” ili američki “f-22”. I čuju ono što žele da čuju, prave se gluvi kad im nešto ne odgovara.

Nastavnica u penziji pokazala je svom sinu da je sakupila pet majica različitih političkih stranaka. Kaže, dođu mladi aktivisti na vrata i nude majice, skroz nove sa partijskim obilježjima. Besplatno.

Tvrdi moj prijatelj da ih je čuo kako na kružooku raspravljaju da na rezultat ovih izbora mogu uticati sve veća socijalna raslojavanja. Zaključili su njegova majka i njeni kompanjoni kako u svakoj partiji korist ima pet do deset odsto članova, ostali mašu zastavama i izgleda da im je to dosadilo…

Koliko stvarno kao društvo brinemo o ljudima koji gaze svoju posljednju deceniju? Koliko smo učinili da njihovi životi budu bezbjedni, a nijesu, većina ih bukvalno preživljava. Penzija pokriva kupovinu ljekova, hljeba i nešto osnovnih potrebština. Troše kao biciklo, a još uvijek su spremni da daju ljubavi unučadima, svojoj djeci, prijateljima…

Svakog čeka to treće doba i sve je neizvjesnije kako će generacije koje stare imati tretman u društvu. Prosječan broj zaposlenih u Crnoj Gori od početka godine do jula iznosio je 176. hiljada, korisnika prava iz Fonda PIO u julu je bilo 124 hiljade, nezaposlenih 40 hiljada, a korisnika socijalnih pomoći - materijalnog obezbjeđenja, invalidnine i naknade za majke sa troje i više djece - bilo 46 hiljada.

Nema podatka o tome koliko džeparoša ima kod nas.

Moj prijatelj kaže da njegova majka i dalje insistira da se objavi onaj oglas u novinama i njen savjet džeparošu da ukradene pare potroši na nešto korisno. Nepopravljiva!!!

( Boban Novović )