Cvijanović: Niko se ne rodi loš, ali ambijent mijenja čovjeka

Nakon što je shvatio da bijeli mantil nije za njega i da stomatologija, kako je kazao za “Vijesti” ima mnogo više hemije nego što je očekivao, Zoran Cvijanović je studiranje nastavio na Dramskoj akademiji, kod profesora Minje Dedića. Da nije pogriješio u izboru poziva pokazao je odmah nakon studija. U TV seriji “Sivi dom” briljantno je odigrao ulogu Šojke i pokazao da je jugoslovensko glumište dobilo glumca na koga može ozbiljno da računa.

“Postoje uloge koje su bile neka vrsta referentnih tačaka. Šojka je uloga u kojoj su me ljudi upoznali i postavili me negdje. Nijesu više pričali onaj glumac ,nego Šojka. U tom trenutku to mi je bilo kao neko rezervno ime”, kazao je Cvijanović koji je bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, zatim Ateljea 212, a već 15 godina ima status slobodnog umjetnika.

Nakon što mu je “Sivi dom” otvorio vrata uslijedile su uloge u preko 50 TV serija i filmova, kao što su “Oktoberfest”, “Poltron”, “Mi nismo anđeli”, „Policajac sa Petlovog brda“, “Otvorena vrata”, „Lepa sela lepo gore“, „Mile protiv tranzicije“…

“’Lepa sela’, taj veliki film koji i danas živi i ostavlja divan utisak, je generacijski film i sve nas je uveo u te neke srednje godine. Vidim da ljudi i danas vole film ‘Mile protiv tranzicije’, zatim smo imali sreću da napravimo ‘Ivkovu slavu’, a onda da nam se pridruži Srđan Dragojević, jedan izuzetno talentovan i vrijedan čovjek. Mnogo je važno da jedna generacija glumaca nađe reditelja koji ih voli i koji dobro vidi šta su u stanju da urade i šta umiju jer to onda ide jedno drugom u susret i daje divne rezultate”, smatra glumac koji se veoma uspješno oprobao i u ulozi režisera.

Više voli vrijeme u kome je na cijeni bila ljudskost, a ne politička korektnost

Iako je Šojka bio, kako Cvijanović voli da kaže, “kvalitetni negativac” kasnije su uglavnom uslijedile komedije i pozitivni likovi. Ali, Šojka se i danas pamti.

“Ako pričate priču o ljudima morate da ih volite. Ako igrate nekog negativca morate da ga volite, razumijete na neki način i da onda istaknete tu njegovu nesreću i stanje u kome se zatekao. Živim u uvjerenju da se niko ne rodi loš, ali ambijent čovjeka učini onakvim kakvim on kasnije postane. Uvijek mi je tužno kada nekoga na brzinu proglase zločincem, kriminalcem, a nigdje ne čujem da ga neko upita kako je živio, u kakvim uslovima, kakve šanse je imao u životu, šta mu se desilo zbog čega je reagovao tako, da li mu je nešto razorilo život, porodicu. Ali to nikoga ne interesuje, već čim čovjek poklekne odmah ga kvalifikuju kao kriminalca, zločinca ili ludaka”.

Iako su ljudi u životu često prinuđeni da “glume” Cvijanović smatra da je glumcima lakše i da oni često mogu da izbjegnu takve uloge.

“Čovjek je na neki način odrastanjem primoran da u jednom trenutku prihvati neku ulogu u životu. To je jedna vrsta neminovnosti u koju nas uvodi socijalizacija. Svako od nas u jednom trenutku stavi neku socijalnu masku s kojom se predstavlja cijelog života. Nama glumcima je nekako lakše, jer imamo prilike da tu masku stalno mijenjamo, provjeravamo, imamo pravo čak u jednom trenutku da je se odreknemo, jer ostajemo vječito optuženi da stalno glumimo. A onda pod tom optužbom čovjek nema više šta da izgubi pa onda više i ne mora da glumi, nego može stvarno da bude slobodan čovjek”.

A u svijetu gdje je, kako je kazao, ekonomija postala neutronska bomba koja uništava čovjeka, teško je opstati i biti svoj.

“Ono što mi smeta je što ne vidim da neko reaguje, pokušava nešto da promijeni. Prikazuje se kao neka vrsta neminovnosti i čovjek je prosto usmjeren da se odvoji od svijeta, da gleda samo sebe i da na taj način pokušava da izvuče živu glavu, a sigurno je da na taj način te stvari neće promijeniti. Da bi se stvari promijenile moramo da živimo zajedno, a da bi živjeli zajedno moramo da pokazujemo empatiju, saosjećanja i solidarnost. A to su sile koje su zamijenjene floskulom politička korektnost. Mi smo nekada živjeli u ambijentu čija arhitektura je bila ljudskost, a ne politička korektnost. Ne volim to da kažem, ali čini mi se da nemamo puno čemu da se nadamo”, kazao je popularni Cvija.

U predstavi “Prah” on i Nataša Ninković igraju bračni par koji živi nu rubu egzistencije i iznenada dobija na lotou dva miliona eura. A šta bi Cvijanović uradio da dobije toliku sumu?

“Ne postoji čovjek koji je hodao ovom planetom, a da u jednom trenutku nije razmišljao šta bi uradio da dobije toliki novac. Živimo u doba globalizma, gdje je profit postao imperativ u svakom događanju. Kada sam bio mlađi zamišljao sam da bih kupio Atelje 212 i napravio jedno divno pozorište u kojem glumci ne bi bili poniženi platama za koje igraju, gdje bih dovodio najbolje reditelja. Pomogao bih glumcima da nemaju problem da se brane da ne budu ljudi bez kičme”, riječi su čovjeka koji se nakon duže pauze vratio pozorištu.

Kako je Mile Tranzicija postao vlast

U jednom trenutku odlučio je da se oproba i u politici i 2007. godine postao je savjetnik za održivi razvoj vicepremijera Božidara Đelića.

“Smatram da su zaštita životne sredine i ekologija jedne od kapitalnih tema koje se tiču svih nas zajedno. Nijesmo mi toliko loši ljudi, ali smo mnogo zatrovani raznim stvarima. Ne može čovjek da bude drugačiji nego što je priroda oko njega. Činilo mi se da je to jedna kapitalna tema i za koju bih se, da bi se ona riješila, udružio i sa samim đavolom. Za te četiri godine osnovan je fond za zaštitu životne sredine, pokrenuta je reciklažna industrija, napravljen je katastar deponija u Vojvodini. Fond za životnu sredinu je, prije nego što je ta vlada pala, imao akumuliranih 100 miliona eura. To su ozbiljne pare da počnu da se preduzimaju ozbiljni koraci u saniranju takvog jednog stanja. I danas živim u uvjerenju da su ekologija, čista sredina i zdravlje ljudi osnovna koheziona sila svakog društva, a tada mi se nekako činilo da bi moglo to da se pokrene.

Misli da je najveća sreća u životu kada čovjek voli ono što radi, a on svoj posao obožava. Ipak, sada sa iskustvom koje ima, kada bi mogao da bira ne bi bio glumac.

“Bio bih igrač. Nije to više ono vrijeme klasičnog baletskog igrača, ali jeste vrijeme u kome je baletski igrač bio Barišnjikov (Mihail), Nurejev (Rudolf)… Ne znam imena ovih savremenih igrača, ali ih sa uživanjem gledam. Čini mi se da od igranja ne postoji veća umjetnost. Volio sam da igram kad sam bio mlad. Obožavam naš foklor i mislim da je to temelj naše kulture”.

Zreo za uloge profesora i direktora

Od ove jeseni Cvijanović dobija i novu ulogu - prvi je direktor Visoke škole dramskih umjetnosti u Andrićgradu, čiji je idejni tvorac i osnivač reditelj Emir Kusturica, a držaće i klasu glume.

“Sa uzbuđenjem gledam na sve to jer mi se čini da sam spreman da im prenesem neka iskustva koja će biti u skladu sa vremenom. Danas više ne postoji nijedna škola koja vam garantuje da ćete se baviti time što ste završili. Mi ćemo probati da tu djecu osposobimo da sagledaju svoj život na odgovarajući način, da budu spremni na sve ono što može da im se desi u životu i da u pravom trenutku donesu prave odluke. Sam Andrićgrad je potpuno jedinstveno mjesto u istoriji svijeta, jer to će biti jedini studenti koji će pohađati školu i živjeti u gradu koji je podigao njihov profesor. Živjeće u jednom ambijentu koji će ih upućivati na to da je sve moguće, tj. da ništa nije nemoguće”.

( Svetlana Mandić )