Kako je Strugar postao samuraj: Trenirao skoro dvije godine

Akcioni filmovi sa akcentom na borilačke vještine odavno su hit u svijetu, a taj trend ostvarenjem “Jesen samuraja” stiže i kod nas. Poput Brusa Lija, Čaka Norisa, Stivena Sigala, Žan-Kloda van Dama, u novom filmu Danila Bećkovića, gledaćemo crnogorskog glumca Petra Strugara.

Bećković za njega tvrdi da je novi akcioni junak, pa je Strugar Vijestima otkrio kako se snašao igrajući Vladicu, profesionalnog karatistu, nekad velikog talenta koji nije napravio karijeru zbog sklonosti ka provodu.

Ova uloga veoma je, prije svega, fizički zahtjevna. Jeste li se premišljali treba li prihvatiti angažman u filmu “Jesen samuraja”?

Naravno da nisam. Najnormalnije je da čovjek prihvati da radi nešto novo. Lično volim izazove i bilo mi je zanimljivo da radim nešto što je toliko drugačije od onoga što sam do sada radio, ali i drugačije od svega što se na našim prostorima radilo. Izazov, privilegija i čast je raditi na ovom projektu, a ujedno i veoma zanimljivo.

Film u kome su zastupljene borilačke vještine kod nas se prvi put radi, jeste li bili skeptični kako će sve to izgledati na velikom platnu?

Nisam, jer sam znao da ćemo mi to iznijeti do kraja najbolje moguće. Znao sam da će jedna od profesionalnih ekipa koje rade na ovakvim filmovima doći da nam pomogne, ali nijesam znao koja će to konkretno ekipa biti. Ovaj miks žanra nije toliko zastupljen ni na svjetkoj sceni - romantična komedija izmiješana sa borilačkim filmom. To su po pravilu gledani filmovi u kojima publika uživa, ali za sad se niko nije usudio da tako nešto snimi i kod nas. Zato je bila velika odgovornost da napravimo nešto što će ostati zapamćeno kao kvalitetno urađeno.

Za ovaj film ste se spremali preko godinu i po dana i izučavali ste mnoge borilačke vještine. Šta vam je od svega toga najteže palo?

Tačnije, spremao sam se godinu i osam mjeseci, a od borilačkih vještina izučavao sam najviše karate, jer je moj lik po scenariju karatista, ali kako poslije ulazi u borbe u kavezima, morao sam da se dotaknem boksa i brazilskog džiju-džicua. Sve je to moralo da se uradi, imao sam fitnes trenera, Miroslava Ilića (smijeh). Mića je to sve vodio postepeno, znalački, vratio mi je odgovarajuću kilažu, odnosno krenuli smo da gradimo tijelo čovjeka koji se bavi borbama. Ipak je drugačije građen od fudbalera (igrao je fudbalera u “Montevideo” filmovima), tako da smo nas dvojica najviše radili na tome, kao i da imam dovoljno kondicije da izdržim sva ta naporna snimanja.

Vi ste definitivno kompletno snimanje izdržali, što najbolje pokazuje činjenica da nijeste koristili dublere čak ni u najopasnijim scenama. Zašto?

To je možda bilo malo rizično i nepromišljeno, ali kako je koordinator kaskada odobrio i aminovao da uradim sve sam, jer je bio siguran da ću ja to sve izvesti, na kraju nijesmo koristili dublere. Jednostavno, htio sam, s obzirom na to da je ovo prvi ovakav film kod nas, da sve izguram sam do kraja.

Režiser Bećković za vas kaže da ste nova akciona zvijezda. Postoji li mogućnost da zamijenite Norisa, Sigala, Van Dama...?

Čisto sumnjam (smijeh).

Jeste li, pripremajući se za ovu ulogu, zavoljeli karate kao borilačku vještinu?

Jesam, naravno. To su sve divni sportovi, a najviše sam se zadržao kod brazilskog džiju-džicua.

Mali Budo je napravio veliki uspjeh i donio neke replike poput “Pravi je penal”, “Kakva si tigrica” koje je publika prihvatila i često ih danas možemo čuti na način na koji ste vi to izgovarali. Hoće li biti nekih izjava koje će se pamtiti i iz ovog filma?

Ne znam, vidjećemo. To nikad ne može da se zna dok publika ne upozna film.

Glumci koji su svoju karijeru gradili u komedijama kažu da je to najteži žanr. Da li je zaista tako?

Ovo je romantična komedija, a najveći akcenat je na ljubavnoj priči. Ne bih rekao da sam komičar, prva dva filma nijesu bile komedije, treći je bio rasna komedija, ali kod nas u glumačkom svijetu se kaže da je najteže zasmijati ljude, pa ću se držati klišea ovaj put.

Uskoro ćemo vas gledati u još jednom ostvarenju. U pitanju je film “Stado”. Kako je bilo učestvovati u tom projektu i otkriti širem auditorijumu kako glumci danas zaista žive?

U tom filmu ja sam imao jedan zaista mali zadatak. Pojavljujem se kao sin Nikole Koja i Vesne Trivalić. Imao sam malo snimajućih dana i samo pojavljivanje. Gledao sam jednu od radnih verzija tog filma, u pitanju je komedija koja, što kažu, “kotrlja kamenje”. Vi se smijete, ali zapravo sudbina tih ljudi o kojima film govori više je tragična nego što je smiješna. Reko bih da je to tragikomedija današnjih glumaca.

( Marija Vasić )