Nataša Ninković: Pozorište dobija trku s vremenom
Poznata glumica ističe da su joj sve uloge drage, jer u svakoj je unijela dio sebe i sve su je na određeni način obilježile
Priznaje da kada bi morala sebe da predstavi nekome da bi to trajalo danima, a kada bi morala da to predstavljanje svede na četiri riječi to bi bilo - zahtjevna, kao svaka Hercegovka koja još uz to ima i crnogorske krvi, preemotivna, samokritična i brižna. Tako je Nataša Ninković, poznata srpska glumica rodom iz Trebinja (Ninkovići su se prije 300 godina iz Pive, iz sela Nikovići, preselili u Hercegovinu, a majka Milena, rodom Vujačić, porijeklom je iz Grahova) opisala sebe.
Bila je treći razred osnovne škole kada je u prvoj pozorišnoj predstavi igrala Crvenkapu, na velikom platnu je debitovala sporednom ulogom u filmu “Tri karte za Holivud”, popularnost stekla glumeći Veru u “Spasitelju”.
Tebinju se uvijek rado vraća i s ponosom ističe da je Hercegovka, ali u gradu gdje je rođena ne voli da glumi. Ipak, u maju su njeni Trebinjci imali priliku da je vide u predstavi “Prah”, gdje igra sa Zoranom Cvijanovićem.
“Bio je to nevjerovatan događaj. Prvi put posle 20 godina sam igrala u Trebinju. Nikada u životu nijesam vidjela toliko ljudi. Stajali su u redovima, a njih 200-300 se vratilo. Ne rasplačem se tako lako, ali tamo sam se na poklon bukvalno rasplakala. Nastup mi je evocirao uspomene, vratio me u djetinjstvo. Obožavam da odem u Trebinje, ali tamo ne volim da radim, već da uživam, da se odmaram, družim, jedem. Imam neki stid, tremu, neku neprijatnost kada tamo nastupam”, kazala je glumica koja ne može da zamisli da se bavi nekim drugim poslom.
Iako je poslije srednje škole razmišljala da upiše medicinu ili stomatologiju, brzo je shvatila da je gluma ono čime želi da se bavi, i da, kako je kazala, umjesto da liječi organe želi da “hrani dušu”.
“Mi glumci hranimo ljudima dušu, a bez toga nema ništa. Mislim da je to najvažnije. Teško je danas djeci, u vremenu u kojem brzo žive, u prebrzom ritmu gdje je sve dajdžesti varijanta, objasniti da bez duhovnosti nema života”, kazala je Ninkovićeva.
Iako se brzo živi i novo vrijeme nameće neke nove, možda i pogrešne vrijednosti, Ninkovićeva smatra da pozorište dobija trku sa vremenom, a da su mediji glavni krivci što se mladi “truju” pogrešnim stvarima.
“Televizije se utrkuju po rejtinzima. Narod neće više ni sa titlom da gleda, a ne da misli, zato su domaće serije najgledanije, jer nema titla. Kada pratiš rejting odlaziš u površnost, u neko lako štivo i onda mladu generaciju obrazuješ na pogrešan način. Daj im mogućnost da gledaju, pa neka oni izaberu. Često od silnih rijalitija i lakih nota mladima nije ostavljena mogućnost da biraju”, smatra glumica.
Sve su joj uloge drage, jer u svakoj je unijela dio sebe i sve su je na određeni način obilježile, a Andrićeva “Gospođica” spada u jednu od pet najdražih.
“Svi likovi ostavljaju trag. Radeći neki lik počneš da razmišljaš šta bi ti lično uradila, a šta lik koji glumiš i onda svakom liku daš nešto lično, uzmeš nešto od sebe. Mijenjaš taj lik, ali i on te donekle mijenja”.
Televizija je osvojila, iako je godinama bježala od nje
Profesor Vladimir Jevtović, u čijoj klasi je Ninkovićeva diplomirala, govorio je da gluma u TV serijama dolazi kada glumac sazri, “ispeče zanat” kako treba. Izgleda da je bio u pravu jer, kako kaže Ninkovićeva, u posljednjih pet godina prija joj gluma u serijama od kojih je nekada bježala.
“Kada sam završila akademiju pozorište mi je mnogo značilo, a film mi je bio nešto najmoćnije što sam htjela. Onda brzo shvatiš da se kod nas tako malo snima i da ima tako malo ženskih likova. Pozorište me osvojilo i shvatila sam da kroz njega ispunjavam svaku svoju skrivenu želju, čežnju. To mi je hranilo dušu. Televiziju sam najmanje voljela i uvijek sam govorila da ću oko četrdesete raditi serije, da me one uopšte ne zanimaju. Odbijala sam ih jer sam imala averziju od toga da me neko zove imenom lika iz serije”, priznaje Ninkovićeva.
Da li zbog godina, glumačke zrelosti ili prave serije tek njeno razmišljanje se promijenilo.
“U ‘Ranjenom orlu’ sam imala takvu ulogu da sam bila zadovoljna šta mogu da napravim s njom. Pa mi je došao ‘Cvat lipe na Balkanu’ i uživala sam radeći lik Riki Salom. Pa je došao ‘Folk’ gdje sam mogla da probam nešto potpuno drugačije”, kazala je Ninkovićeva.
Na RTS-u će 23. oktobra biti premijerno prikazana kriminalistička serija “Ubice moga oca” Predraga Antonijevića, sa kojim je Ninkovićeva prije 18 godina snimila “Spasitelja”.
Popularnost dođe, a i ne mora
Popularnost je, kako je kazala, nikada nije zanimala. Naučena je da kvalitetno odradi posao, da svakom liku da dio sebe i da publika osjeti tu emociju koju ona nosi. A popularnost ako dođe dobro je, a ako ne dođe i bez nje se može preživjeti.
“Bila sam u toj generaciji glumaca gdje nas je pokojni profesor Jevtović učio da je popularnost nešto što dođe, a i ne mora. A danas sve rade suprotno. Sve rade da bi bili popularni. Priznajem i da mi je najveća mora davanje intervjua i da to bukvalno doživljavam kao jednu ulogu. Štampu listam kod frizera i samo gledam slike da vidim kako sam ispala. Međutim, mladi danas 'ginu' samo da bi bili na naslovnici. Mislim da to nije dobar put. Fotografišu se oni koji ništa ne rade, jer imaju vremena za to. I onda čitaoci znaju šta ta osoba nosi, gdje izlazi, ali ne znaju nijednu njenu ulogu, pjesmu”.
( Svetlana Mandić )