Hapšenje

Često čujemo izraz „policijska država“. Što bi to bilo? Kakvo je ovdje iskustvo sa policijskom državom? Je li kad Crna Gora ikad bila drugačija? U ovoj ili onoj mjeri, sve crnogorske države od kralja Nikole do danas bile su policijske i nedemokratske.

Opet, a to jeste neobično, iako sam odrastao u jednoj prosvijećenoj, pristojnoj, ali, takođe policijskoj državi kakva je bila SFRJ, pojam „policijske države“ vezivali smo, pored tradicionalnog uporišta takvog koncepta na istoku Evrope, prije svega za latinoameričke režime, vojne hunte u ondašnjoj Argentini, Čileu, Brazilu, Nikaragvi... Tako da je politička stvarnost toga dijela svijeta nama tada, koliko god bila egzotična, bila mjera neslobodnog društva, nekontrolisane vlasti, jednom formulacijom „policijske države“. Otkud smo to znali, budući da nismo bili baš redovni gledaoci tv dnevnika? Znali smo zahvaljujući njihovim piscima. Nema ga koji se nije oprobao na temu diktature - od Markesa, Roa Bastosa i Benedetija do Ljose i Bolanja.

Sjećam se sjajnog romana „Zvona za Rankas“ pomalo zaboravljenog peruanskog pisca Manuela Skorse. Jedan dobar detalj: glavni negativac u romanu zove se pukovnik Montenegro. Naprosto, takvo mu je prezime, nije u pitanju nikakva aluzija na ovu zemlju. On je glavni oslonac strateškog investitora, izvjesne američke kompanije koja uništava gradić Rankas. Kako je otpor rastao, i pukovnikove mjere su bile sve surovije. Nakon ubistva dvadesetak pobunjenih radnika u nekom podrumu, podređeni ga pita - što da navede kao uzrok smrti. „Masovna srčana kap“, odgovorio je mirno pukovnik Montenegro. Cinizam moći.

Ovakvo hapšenje Medojevića upravo pokazuje tu vrstu cinizma. Jer, ovo nije hapšenje, nego „stavljanje u zatvor“. Još se naglašava - čovjek nije osumnjičen ili optužen, već je ovo nešto kao vaspitna mjera od pravosuđa. Onog časa kada je nekome od režimskih kerbera pala na pamet ova „caka“ - stavljanje u zatvor, a ne pritvaranje, a za to, kao, nije prepreka poslanički imunitet, vaskrsnuo je, u njemu, makar na tren, duh Skorsinog pukovnika. Na sve ove formulacije trebalo bi čuti mišljenje pravnih autoriteta, na koncu, valjda će se i Ustavni sud izjasniti o svemu ovome.

Ali, vidljivo je koliko crnogorskoj javnoj sceni nedostaje principijelnosti. Medojević je lak na izjavama, mnoge je iznervirao time, ali, prosudba o događajima mora biti, kantovski rečeno “bezinteresna” da bi bila valjana. Ostavite ljutnju i ostale emocije, ovo su suviše značajne stvari...

Vlast šalje jaku poruku. Poruku koja će do neslućenih razmjera da podigne nivo autocenzure u ovom društvu. Kao da već nije dovoljno (zastrašujuće) visok.

Policijska je ona država u kojoj pisci, novinari, sudije, službenici djeluju kao da su pretorijanska garda režima. Kad svi postanu „čuvari tvog poštenja“ obično niko ne zna što je to poštenje.

Nije dobro da CG bude policijska država, jer nijedna policijska država nije vječna - nema te policije koja može beskrajno dugo čuvati lošu vlast. Tako da je ta praksa sasvim u suprotnosti sa himnom. Ovako neće moći “da je vječna”. Dakle, režim će, ovako ili onako, proći, ali razljuđenje će ostati... Ljudi koji su, služeći takvoj nemani, bili spremni na sve, ostaće među nama. Kao što su među nama ostajali i isti takvi iz prethodnih „postava“ policijske države.

Moja lična utopija: CG u kojoj nisu mogući ovakvi događaji, CG koja nije na ovaj ili onaj način, policijska država. Zar je nešto tako jednostavno zaista u zoni utopije?

Ponižavanje skupštine takođe je na sceni. A to se cijeni, evo neko doba... I svih poslanika, kakvi su da su. A ko će da ih zaštiti? Predsjednik parlamenta, svetac sa oreolom model ramada? Bješe li i on nešto svjedočio?

Korak po korak ovakvom stazom, tako se i dolazi do one „masovne srčane kapi“...

( Balša Brković )