Lažni car je, možda, bio bolji
Šćepan je ostao vjeran pravilu da svaki vladar od Crnojevića do Petrovića dira neku filozofsku žicu, piše “sitnu knjigu”
Šćepan Mali (? - 1773)
Ono što nas interesuje kod Šćepana Malog nije da je bio lažni car, to znaju svi, već što je bio minorni epistolarni pisac. On je ostao vjeran pravilu da svaki vladar od Crnojevića do Petrovića dira neku filozofsku žicu, piše “sitnu knjigu”.
Šćepan je uz to, koliko znam, jedini pisac na svijetu ubijen na spavanju. Porezan mu je grkljan u nekoj kamari u Crmnici dok je sanjao lokalnu zađevicu oko bistijerni, pleo u polusnu epistolu svojim podanicima ili, pak, slutio miris žene u zoru.
Ne mogu dokučiti je li on jedini car na svijetu za kog se vezuje drugi kuriozitet: da je za svog savjetnika, kancelara, veleposlanika, ispovjednika, majordoma i ko zna šta još - slušajte sada - uzeo papagaja. No, vjerujem da mu ni taj kolonijalni gaf nije pripisan bez razloga.
Car si! Car si! - pisnuo bi papagalo na ramenu, a Crna Gora postala carstvo gdje su svi podanici srećni, putevi prokrčeni, vlast poštena i savjesna, muževi radni i razumni, žene slobodne i emancipovane. Uostalom, zar ona za šest Šćepanovih godina nije bila carstvo?!
Preteča, s kojeg je naš car uzeo ime kao kakav talisman, zvao se Petar III i vladao Rusijom svega 186 dana. Ona koja se zvala njegova žena, Katarina, izvršila je dvorski udar i dodala sebi zasluženi atribut (Velika), a sjeni muža ostavila utješnu šansu da se reinkarnira samozvancem u Crnoj Gori i, u drugom izdanju, po kozačkim stepama na Donu (Jemeljan Pugačov, 1773-75). Obećanja su za one koji u njih vjeruju.
Šćepan je uhvaćen na spavanju i zaklan. Doušnici su bili brži. U jednom filmu sa carskim naslovom, Čovjek koga treba ubiti, on je ošamućen alkoholom, travarskim opijatima i usnama žene.
Pravo je čudo da tu strašnu sudbinu nisu doživjeli barokni prethodnici: bendiktinac Timotej Cizila (? - posl. 1624) čija proza je natopljena halucinogenim drogama; pjesnik Jerónimo de Salas (1580-1635) koji se nije skidao s madridskih kurtizana; ili mlađi savremenici: Horace Walpole (1717-1797), otac gotskog romana, odnosno Thomas de Quincey (1785-1859) koji se nije skidao sa droga; ili, zašto ne, postmodernisti, potpopljeni u alkohol i droge, kao romansijeri Malcolm Lowry (1909-1957) i Venedikt Jerofejev (1938-1990).
Smjehovni ton
Zvanična istorija mu prilazi nepošteno i kukavički traži alibi. Kad je pitaju za lažnog cara istorija odgovori: “Recite da sam slegla ramenima.” Šćepan je jedina veličina ove male zemlje kojom istorija ne želi da se bavi i prepušta ga mitu.
Njegošev genije se ispočetka zabavljao uglavnom na smjehovnom planu. Radivoje Petrović je pokušao da napiše komediju ali nije izdržao do kraja. Omele su ga službene obaveze episkopa i državnika, turistički planovi ili, pak, kontrolisana opijenost metafizikom, tako da je na pola puta prešao na smjehovni ton i zadovoljio potomstvo jednom vanserijskom melodramom.
Vidim ga pred očima: ogrće halat u onoj ledenoj Biljardi i primiče se kaminu, kašljući, da gršne ćepanicu-dvije. Zapisuje da car celiva zemlju pred sobom a onda mu stavlja u usta riječi upućene carstvu:
U tebe je moje spasenije, a u mene tvoja sreća sjajna.
Noć odmiče i vatrica je dogorela. Pjesniku se mijenja raspoloženje, okreće list uz hropot kašlja i grupiše careve riječi na smjehovnom planu:
Hoćahu me oženit latinkom!...
Vuk je shvatio Šćepana ozbiljno, premda, kad sve uzmeš, nije to više onaj mladi Vuk kojeg zarazno privlači zemlja predaka (Montenegro und die Montenegriner, Štutgart, 1837). U kasnijoj fazi to je poslovni i prezauzeti Vuk, a taj se ne bavi samozvancima već radi na “cijelom narodu”.
No, prvi pismeni pomen o lažnom caru daje najplodniji petrovićevski epistolarni autor, Sava Petrović Njegoš, u pismu providuru Antoniju Ranijeru 13. I 1768. sa jetkim tonom starog diplomate koji zna šta je vlast ali je više ne drži pod kontrolom:
“Ovo se sve pomamilo. Govori ne govori, sve zaludu. No je uždio oganj na mene Šćepan Mali i govori: Ja imam kopije sve što je vladika pisa u Kotor.”
Minorna književnost
Ni car ne sjedi skrštenih ruku - piše Ranijeru i potpisuje se Mali Sćepan:
“Ima bremena golemo kako se u ovo mjesto nahodim i ne činim nikakve bezputine i ove ljude učim da žive u strah boži, i da stoje sa svakijem u miru i u slogu i da slušaju principa ka i svoga gospodara.”
Vladika Sava, između dvije vatre, Mletaka i Moskovita, uzima kopernikanski zaokret u odnosu na svoje pismo Ranijeru otprije tri dana (“Ja u sadašnje vrijeme ne mogu drugo nego po mojej vjernosti avizat za vašu bolju regulu da je ovo isti imperator Petar”), te izjavljuje suprotno:
“Puno sam Boga molio da mi Bog objavi koji glas za Šćepana Maloga. Eto mi Bog objavi. Sad viđite. A što imate jazbu na mene, ja nijesam nimalo za to kriv, tako mi Boga i presvete matere božje. Niti mi je nikad srdce davalo da je on Moskov.”
Samozvanac šalje poslanicu Paštrovićima s potpisom u samom zaglavlju Mali Sćepan da se zna ko je car:
“Razumite i dobro ste poslušali pošteni i razumni… Na zdravje paštrovskom zboru i glavarom paštrovskijem, a glavarom lukavijem i izdajnikom ka i krmku.”
Ko od nas ne bi volio da je car slavniji kao pisac, još pisac zaklan na spavanju, nego kao vladar?
Minorna književnost, međutim, ne dobacuje tako daleko i moramo se zadovoljiti mrvicama. Dana 29. VIII 1776. Šćepan je mrtav a Sava piše mletačkim inkvizitorima (tako je pismo naslovljeno):
“Radi kastizije božije po nesreći svega ovoga puka javi se Sćepan Mali 1767-e godine koji ot njegova početka do njegova dospijetka nijesam ima drugo nego š njim do jednu rat i veliku štetu, ni radeć, ni gradeć, no što mi je došla napast na glavu. Bih razuren ot Cernogoracah i ot njega ne za drugo nego zašto govorah da je jedna laža i prijevara. I voistinu nijesu njega uzdigli Cernogorci nego Kotorani i Budljani.”
Ne tvrdim da je ovo najdramatičnija prepiska, drugi Petrovići su pisali s više tenzija, ali glavu dajem da je ton pisma inkvizitorima čista politička apokalipsa iako je rival pod zemljom. Možda me vara jeretička intuicija - ali mjesto pomirljivog tona zauzima očaj:
“Sad, prevedri principe i preuzvišena gospodo, žalim se u vas na vas radi ljubavi božje što vi učinih ili što vi miritah da me razurite i da mi stavite soldate u manastir Podmajine i da ga razurite i zatvorite dvije cerkve da se u njih Bog ne moli ni da se otvaraju, manastir, pokućstvo, intrade, sve da mi propane. Na moje vladičeske postelje da kurve leže.”
Lažni car je, možda, bio bolji?!
( Gojko Čelebić )