Muka, bruka i buka

Željezara “Boris Kidrič” u Nikšiću, nekadašnji ponos grada, Crne Gore i SFRJ, sagrađena je rukama hiljada brigadira, a počela je da radi 1956. godine. O njenom tadašnjem značaju govori činjenica da je Predsjednik Tito posjetio oba puta kada je boravio u Crnoj Gori.

Razvijala se ubrzanim tempom, zapošljavajući čak do 7.500 radnika. Respektabilna brojka, koju ni DPS na predizbornom skupu u Nikšiću danas ne bi mogao okupiti, ne samo što je Trg slobode razoran, nego što Nikšićani nijesu poletni kao krajem 80-ih godina prošlog vijeka. Osim na dan izbora, naravno!

Tadašnja bura, koja je zapljusnula mnoge radničke kolektive, označila je početak sunovrata Željezare, da bi, u vrijeme sankcija i hiperinflacije, interni i eksterni “glodari” nastavili njeno uništavanje.

Pod orkanom privatizacije, Vlada je Željezaru utrapila Rusima za sitniš, a radnike predala na milost i nemilost novim gazdama. Mijenjale su se strane kompanije, gubici su se gomilali a broj radnika ubrzano smanjivao. Nakon treće privatizacije nekadašnji industrijski gigant otišao je pod stečaj, a bivši vlasnici su ostavili dug od oko 200 miliona eura?! Koliko narodnog novca su progutali tajkuni kroz oproštene doprinose i Vladine garancije, teško je nagađati.

Uoči parlamentarnih izbora 2012. Željezara je prodata turskom “Toščeliku”, što su gospoda iz Vlade nazvala “uspješnom privatizacijom” i spasom za Nikšić.

Hvaljeni strani patner ne samo da nije ispunio obećanja vezana za povećanje broja radnika na 550 i investiciona ulaganja od 32 miliona eura, nego je sa raspoloživom radnom snagom nastojao da uveća proizvodnju. Radnici rade u neprimjerenim uslovima, bez odgovarajuće zaštite na radu. Drastičan primjer kršenja ljudskih prava i nepoštovanja zakona je činjenica da dnevno rade po 15 i više sati, mimo granica fizičke i psihičke izdržljivosti.

U pogonima fabrike život su izgubila dva radnika, a na desetine ih je povrijeđeno, od kojih su mnogi ostali doživotni invalidi. Iako je radnička muka za Vladu bruka , nadležne nije briga.

U jubilarnoj 60-oj godini rada, Željezara (“Toščelik”) Nikšić, prema pisanju Dana, zapošljava 115 radnika na neodređeno vrijeme i oko 100 ugovoraca, od kojih su 40 penzioneri, što je na nivou veće kovačke radionice. Iz ugašenih pogona nekada ogromnog fabričkog kompleksa pretopljeno je svako parče željeza, uključujući željezničke šine kojima su dopremane sirovine i otpremani proizvodi.

U gradu se šapuće da je proizvodnja svedena na minimum, što je pretpostavka za skoro zatvaranje Željezare. Nije šteta da “štetočine” odu, ali...?

Ali - navodno “Sigurnim korakom” bučno nastupaju oni koji su nemilosrdno rasprodali narodno bogastvo, stvarano u doba i prije SFRJ. I ne samo to. Pod plaštom investicionih ulaganja i razvoja turizma, rasprodaju djelove državne teritorije čime buduće generacije lišavaju prava da, u sljedećih 100 godina, sami upravljaju državnim dobrima.

Zar takvi grešnici mogu sigurno koračati?! Valjda je vakat da padnu u jamu, u koju 27 godina guraju ojađene građane?!

( Milojka P. Perović )