Motiviše ljude da prevaziđu probleme

Predrasude su jedan od najčešćih razloga upadanja u životne teškoće, smatra Podgoričanka Svetlana Burzanović, trenerica ličnog i duhovnog razvoja.

Ona svoje zanimanje doživljava kao najbolji način da pomogne drugima.

Trener za lični razvoj je, kako je objasnila, osoba koja je edukovana da pomaže ljudima kada naiđu na, naizgled nepremostive prepreke, probleme sa kojima godinama izbjegavaju da se suoče, zbog nagomilanih bolnih iskustava.

“Među tim problemima su i pad samopouzdanja, raznorazne traume, konflikti sa bračnim partnerima, zatim teškoće tokom i nakon razvoda, gubitak voljenih… Takođe, trener za lični razvoj može da pruži pomoć i kada roditelji ne mogu da nađu zajednički jezik sa djecom u pubertetu, pri traumama zbog gubitka posla, i u mnogim drugim situacijama, koje nosi svakodnevica”, pojasnila je Burzanovićeva.

Ona je navela da je prvi korak da se osobi koja se obratila za pomoć “ulije povjerenje i pruži garancija o dikreciji”.

Poslije toga, tvrdi, klijent osjeća olakšanje, jer razgovara sa osobom koja ga neće osuđivati.

Zatim, dodaje Burzanović, slijedi pokušaj da se ustanovi uzrok problema, pa kanalisanje misli klijenta u cilju osvješćivanja teškoće sa kojom se suočava, podiže se motivacija i samopouzdanje i traže rješenja.

“Postoji razni niz tehnika rada i kongitivnih terapija (metoda) kako bi klijent sam shvatio kako da se sa tim problemom nosi ili, u zavisnosti od vrste i obima životnih teškoća, i da ih potpuno eliminiše, to jest, riješi problem. Ne može se generalizovati kad je riječ o uzrocima problema sa kojima klijenti dolaze kod mene. To sve zavisi od osobe do osobe”, istakla je Burzanovićeva.

U koučingu je svrha, naglasila je ona, izvući ono najbolje iz osobe i omogućiti joj da donese odluke koje će doprinijeti kvalitetu života, zatim pomoći proaktivnosti i kreativnosti u pristupu ostvarivanju svojih ciljeva. Na našim prostorima ta nedovoljno poznata djelatnost još izaziva podozrenje.

Burzanovićeva je ,međutim, kazala da među svojim kolegama nije srela nijednog šarlatana.

Ona dodaje da su ljudi koji se odluče da na taj način pomažu drugima, prije svega, altruisti, empatični i nemaju potrebu da manipulišu i varaju.

Kako tvrdi “postoje razni i zahtjevni kursevi, za sve one koji se opredijele za taj posao, na kojima, budući trener, prije svih, upoznaje sebe, pa tek onda uči o tehnikama rada s drugima. ” Klijenti dolaze, uglavnom, kako kaže, kad se nađu u bezizlaznim situacijama.

Svjesna je i da ima mnogo onih koje predrasude sprečavaju da joj se obrate za pomoć.

Oni koji, ipak, odluče da “lijek” za svoju stresnu svakodnevicu ili poboljšanje efikasnosti u životu potraže u lajf koučingu, trebalo bi da znaju da, kako je naglašeno u stručnoj literaturi, to nije psihoterapija, ni psihološko savjetovanje.

( Dragana Šćepanović )