Zoran Kesić za “Vijesti”: Trudimo se da budemo objektivni u lajanju

Nemamo nikad neke velike planove, prosto od epizode do epizode radimo i kako nam što padne na pamet eksperimentišemo sa tim. Jer nam je tako zanimljivije nego da unaprijed planiramo nešto. Ali sama forma emisije se neće mijenjati, jer smo vidjeli da se narodu dopada. Mimo “24 minuta”, ima prostora da pravimo neke nove stvari, ali o tom-potom

9 komentar(a)
Zoran Kesić
18.09.2016. 17:43h

Iza Zorana Kesića i ekipe je turbulentnih godinu dana. Krajem prošle godine dosta prašine se diglo oko otkazivanja jedne epizode njihove misije “24 minuta sa Zoranom Kesićem”, zatim se dosta pričalo o tome da li će emisija biti nastavljena, popularnom voditelju je čak prijećeno smrću nakon što se pojavio jedan montirani snimak na kojem on navodno vrijeđa stanovnike Republike Srpske... Treća sezona je ipak uspješno privedena kraju u junu i bila je, po Kesićevim riječima, najbolja do sada, a nakon ljetnje pauze njegova ekipa je počela pripreme za narednu koja počinje od 24. septembra, što je poslužilo kao povod za razgovor sa “Vijestima”.

Da li je prošla sezona bila najbolja, bilo je više nego inače inspirativnog materijala?

Pa jeste. U Srbiji su bili izbori i to smo pokrili, ali ne manjka materijala nikad. Uvijek je ovdje dinamično i tog materijala koji je nama potreban ima uvijek.

Kako inače teku pripreme za novu sezonu, imate li neke rituale?

Nemamo. Osim toga što se i privatno družimo, nemamo neke posebne rituale. To je već uigran tim i imamo uspješan recept za pripremanje emisije, tako da u sedmici u kojoj krećemo sa emitovanjem od ponedjeljka se okupljamo i krećemo da radimo, gledamo što je aktuelno, zanimljivo, što treba izdvojiti, kritikovati...

Razmišljate li da uvodite neke novine ili ćete se držati provjerenog recepta?

Nemamo nikad neke velike planove, prosto od epizode do epizode radimo i kako nam što padne na pamet eksperimentišemo sa tim. Jer nam je tako zanimljivije nego da unaprijed planiramo nešto. Ali sama forma emisije se neće mijenjati, jer smo vidjeli da se narodu dopada. Mimo “24 minuta”, ima prostora da pravimo neke nove stvari, ali o tom-potom.

Dosta je bilo priče o tome da li će emisija nastaviti da se prikazuje, kakvo je trenutno stanje po tom pitanju?

Mi krajem svake godine potpisujemo ugovor do kraja sljedeće godine. Trenutno imamo ugovor do kraja 2016. i sigurno je da ćemo toliko raditi, uključujući i novogodišnju epizodu i onda ćemo sjesti sa menadžerom televizije i dogovoriti da li ćemo nastaviti saradnju i iduće godine. Do sad nikad nije bilo većih problema. Naravno, uvijek nas prati ta nedoumica da li će biti nastavka, jer vremena i društvo u kojem živimo su takvi da nije čudo da nešto što je uspješno i rado gledano ili čitano danas postoji, a sjutra ne. Mi smo naviknuti na to da može da te pojede medijski mrak i zato nije čudno što se postavlja to pitanje za našu emisiju, koja važi za jednu od prilično slobodnih, kritički satiričnih emisija na ovom podneblju. Razumijem brigu gledalaca i to konstantno pitanje, ali ono više govori o našem društvu, nego emisiji. Mi se trudimo i radimo kao da se podrazumijeva da će biti još puno ovakvih emisija i ostalih vidova kritičke misli. Težimo takvom društvu.

Primjetno je da gotovo svaki intervju sa vama počinje pitanjem da li će emisija biti ukinuta pod pritiskom vlasti. Da li možda mediji previše dramatizuju stvari, možda bi vlastima i imidžu koji želi da izgradi više škodilo ukidanje?

Mislim da im ne bi naročito naštetilo da se jednog jutra probude i kažu: “Dosta su lajali ovi”. Ljudi koji vole našu emisiju su ljudi koji kao i mi prije svega gledaju svoju egzistenciju i svoju porodicu. Zato nema mnogo energije za neki bunt što nema ove ili one emisije. Zato mislim da vlastima ne bi škodio taj potez. Eto činjenica je da im ne smeta što povremeno malo “lajemo”. Mi se trudimo da budemo objektivni u tom “lajanju”, odnosno kritikovanju, da ono bude upereno prema svim pojavama i svim akterima društveno-političke scene za koje nam se učini da rade protiv društva, zaglupljuju narod, lažu, kradu, patetišu, foliraju se... Nevezano da li su iz vlasti ili opozicije. Zato mi se čini da dok smo na toj liniji, odgovorni svojoj savjesti i procjeni što je dobro, a što ne, mislim da nema osnova da nas bilo ko ukida.

Znate li za slučaj da ste uticali na nekoga da promijeni mišljenje, sagleda stvari na drugačiji način ili vas gledaju samo istomišljenici?

Ne znam za slučaj da smo nekome promijenili političko mišljenje, ali znam da veliki broj ljudi koji ne dijeli naše političke stavove voli da nas gleda. Posebno mene kao najistaknutijeg člana naše ekipe. Čak i kad se pojavim u nekim krugovima koji su bliski vlasti, oni onako sa pola glasa, možda plašeći se i za svoju poziciju, mi kažu da nas gledaju, pohvale naš rad. Kao u doba druga Tita su se u pola glasa pričali vicevi, stalno je bilo pitanje smije li se, moje je utisak da i oni koji moraju da se izjasne da ne vole našu emisiju lično, duboko u sebi je i te kako vole. (smijeh)

Više puta ste izjavljivali da mediji zatupljuju narod rijaliti emisijama, estradom... Da li ste među onima koji prizivaju povratak komisije za šund iz bivše Jugoslavije?

Šunda je u umjetnosti uvijek bilo i nije problem što postoji šund muzika, šund ličnosti, ključni problem je što postoje šund urednici i vlasnici medija, ljudi koji se vode linijom manjeg otpora i uviđajući da je narodu lako poturiti takve sadržaje, tako i grade svoje medije. Skoro da ne postoji ozbiljan medij koji ne sadrži i te „žute strane“. Kao da je postala neophodnost da u nekom dijelu tvog programa, stranice imaš dupe i sise. Nemam ništa protiv dupeta i sisa, naprotiv, ali zna se da postoje specijalizovani sajtovi za to, mogu ih čak i preporučiti. Ali naturati ih svakodnevno svim slojevima stanovništva, čak i djeci, je čista pornografija i najveći problem našeg društva, a ne govorim samo o Srbiji.

Mediji se obično pravdaju da ne bi preživjeli bez toga, da to privlači publiku i samim tim novac, inače to ne bi radili?

Konzumenti medija se tretiraju kao debili, kao da narodu treba dati samo neke primalne oblike zadovoljenja njihovih čitalačkih i gledalačkih želja i oni će biti namireni. To je sramota. Ja gledaoca naše emisije zamišljam kao osobu inteligentnu, duhovitu, širokih shvatanja, sa kojom bih rado popio kafu i pivo, mogao da popričam i o politici, ne obavezno i da se složim, o filmovima, sa kojom bih se odmah razumio na prvoj šali koju bismo rekli. Ja poštujem mog gledaoca i neću ga tretirati kao idiota. Kada bi oni koji utiču na medijsku sliku naših društava tako tretirali svog kupca mislim da bi imali mnogo kulturnije medije, a pritom i sve ostalo. Sve to može da se upakuje na ljepši način. Oni prave rijalitije od ubistava, silovanja, pedofilije... Postoji način na koji se o tome izvještava, ne moramo na ljudskoj nesreći da gradimo tiraže novina.

U emisiju isključivo dovodite ljude koje poštujete, zašto ne biste i ovim drugima pokušali da podvalite neku šalu?

Legitimna je opcija da u nekom trenutku počnemo da dovodimo i ljude sa čijim se mišljenjem ne slažemo i ne kažem da to nikada nećemo učiniti. Međutim, od početka do danas je naš stav da dovodimo ljude za koje mislimo da su pametni, koje volimo da čitamo i da gledamo, za koje mislimo da svojim radom doprinose boljitku društva, a ne da zaglupljuju. Ta naša 24 minuta doživljavamo kao oazu, mi nismo samo kolege već i dobri drugari, pa pozivamo ljude koje bismo voljeli i lično da upoznamo i odemo sa njima u kafanu, što se najčešće poslije snimanja i dešava. Na taj način širimo svoj krug prijatelja i obogaćujemo se slušajući te pametne ljude. Velika je čast kada ozbiljni ljudi koji dođu u našu emisiju pisci, intelektualci, glumci, dozvole sebi da budu i blesavi, da se našale, budu duhoviti...

Da li ljudi od Vas očekuju da budete duhoviti i kada niste pred kamerama?

Moram da priznam da očekuju, a ja najčešće to isporučim. Često vidim očekivanje na licima ljudi koji su se već spremili da se nasmiju na nešto što ću reći. I onda čak i kad kažem nešto što nije toliko smiješno, oni su već naštelovani za to, pa se smiju. A ja volim da budem šoumen i u privatnom životu. Recimo, danas sam bio da dam krv, a plašim se toga, pa sam skoro pao u nesvijest tamo. Ali sam od toga napravio šou. Oni prvo nisu vjerovali kad sam im rekao da se strašno plašim krvi. Kažu mi: „Ma nemoguće, čovjek koji se bavi tako hrabrim poslom“, a ja kažem: „Koji hrabar posao? Hrabar sam ja u studiju, ali ne i kad treba da mi vade krv“. I svi su se smijali dok u jednom trenutku stvarno nisam pobjelio, osjetio nesvjesticu i rekao: „Evo, ljudi, to je to“. Onda su mi donijeli malo vode da popijem, da se osvježim i tako sam napravio šou i u Zavodu za transfuziju krvi.

Gdje je granica sa čim se smije, a sa čim ne smije šaliti?

Ta granica se po mom mišljenju formira još u djetinjstvu kućnim vaspitanjem. Roditelji te nauče što je lijepo, a što nije lijepo raditi, pa dalje škola, društvo, prosto kako se kao ličnost formiraš - tvoji stavovi i principi su naše osnovno mjerilo. Srećna okolnost je što smo svi u ekipi sličnog osjećaja za to što je lijepo i kulturno, a što nije. Zato nam nije bilo teško da nađemo zajedničku tu crvenu liniju. Ali moram da kažem da često kod nas ima i neslaganja po pitanju toga da li je nešto pretjerano ili nije. Uvijek ćemo da izbacimo šale vezane za neke bolesti, invaliditete, nešto što je urođeno, o čemu nije čovjek sam odlučivao. Ali za sve što je vezano za najmoćnije, pogotovo za njih, za ljude koji su stekli privilegije zahvaljujući svom položaju, naš stav je - ne da ih treba zezati, već je obaveza to činiti. I to ne po svaku cijenu, već analizirati njihove poteze, izjave i ukoliko se procjeni da nisu dobri po državu i narod za*ebavati ih svom snagom.

Bila bi mi čast da u emisiji ugostim Genija Savićevića

Koga najviše jurite, a da niste do sada ugostili?

Velika želja nam je da ugostimo Borisa Dežulovića, Đorđa Balaševića, Dušana Kovačevića.... Postoje ljudi koje cijenimo, ali koji nekako uvijek se nečim opravdaju što ne mogu da dođu. Postaje simptomatična ta spriječenost i mi nismo glupi, shvatili smo da je to njihov elegantan način da ne dođu. I to je legitimno, jer vrlo je specifična emisija i treba biti duhovit za nekoliko minuta u vrlo dinamičnoj formi. I sam moram da priznam da bih dobro razmislio da li bih prihvatio poziv da dođem u takvu emisiju. Uglavnom dolaze svi za koje želimo.

Ko vam je zanimljiv iz Crne Gore?

Kod Buksovaca ću ja uskoro doći, jer snimaju film u kojem ću imati manju ulogu. Pošto sam propali fudbaler i jedan od mojih idola je bio Dejan Savićević, bila bi mi velika čast da Genija dovedemo. Van toga, ne znam, slabo pratimo scenu u Crnoj Gori.

Sve je više nevjerovatnih vijesti, kao sa Njuz.neta

Sarađujete sa ekipom sa satiričnog portala Njuz.net. Dešavalo se da ljudi povjeruju da su njihove vijesti istinite, jer im to ne bi bilo čudno. Dešava li se vama, kada analizirate vijesti u pripremi za emisiju, obrnuto – da ne možete da vjerujete da je neka vijest stvarna?

Često. Dešavalo se da se čudimo da li je moguće da je neka vijest stvarna jer djeluje kao da je izašla iz kuhinje Njuz.neta. Sve više je takvih, nevjerovatnih vijesti. Mislim da je to velika zasluga „ozbiljnih“ medija koji plasiranjem takvih informacija, biranjem takvih tema pokušavaju da privuku što veću publiku, da dobiju što veći broj lajkova i vode se maksimom - što bizarnije, to bolje, odnosno čitanije. Mediji su pretvoreni u veliki marketing, gdje je bitnije da je šarena ambalaža koja privlači oko, a što je unutra govno - to nije bitno. Bitno je da se proizvod kupi. To su ti spektakularni naslovi, tipa “Nikada nećete povjerovati što se desilo”. Da otvoriš, zainteresovan, radoznali čitaoče da vidiš što se desilo i da vidiš da se - govno objesilo. I iz dana u dan te tako varaju mediji da dobiju tvoj lajk i klik.