Sportski savezi bez kontrole i odgovornosti

Nakon osam mjeseci i završenih Olimpijskih igara, te zbog činjenice da do kraja godine predstoji još samo jedno veliko takmičenje, u kome će učestvovati naša ženska rukometna reprezentacija, bilans sportske 2016. može polako da se svodi.

Moguće, doduše, i da je rano, ali i kada dođe vrijeme da se nešto zaključi i analizira, da se istaknu pozitivne stvari, a ukaže na greške i probleme, pitanje je ko će to uraditi i ko je zadužen da pruži realan, precizan i apsolutno nezavisan presjek stanja cg-sporta? Da li uopšte postoji sportska institucija koja ima takva ovlaštenja da može da makar iznese mišljenje koje će direktni akteri – sportski savezi – uzeti makar za ozbiljno?

Pitanje je, dakle, ko vodi crnogorski sport i kako ga vodi?

Crna Gora, kao što je poznato, nema ministarstvo sporta, već Upravu za mlade i sport, koja djeluje u okviru Ministarstva prosvjete. Registracija, formalno-pravna, kao i djelimična finansijska kontrola rada saveza i klubova – to je, ukratko, obim posla Uprave.

Crnogorski olimpijski komitet je sinonim za vrhovnu instituciju cg-sporta. To, međutim, jednostavno, nije tačno, jer COK nema apsolutno nikakve ingerencije u kontroli rada i aktivnosti sportskih saveza ili klubova. Upravo je suprotno – savezi kontrolišu COK, jer su predstavnici sportskih asocijacija delegati na Skupštini COK i njihovim glasovima se biraju i predsjednik i članovi Upravnog odbora.

I kako, u tom slučaju, očekivati da neko tijelo COK-a, sve i da postoji, kontroliše, kritikuje, upozorava ili daje smjernice u radu nacionalnim savezima.

U zemljama okruženja, posebno onim najuspješnijim – Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, olimpijski komiteti imaju velika (najveća) ovlašćenja u kreiranju sportske „politike“, naravno i odgovornost, posebno u tzv. manjim sportovima, koji im i donose medalje sa Olimpijskih igara.

Olimpijski komiteti u najrazvijenijim i najtrofejnijim sportskim zemljama su toliko moćne organizacije da mogu i da mijenjaju rukovodstva sportskih saveza (Velika Britanija), pa i da donose odluke koje mijenjaju kompletnu sportsku sliku i imaju istorijski značaj. Tako je, recimo, Italijanski olimpijski komitet (CONI) izbacio Juventus iz Serije A u Seriju B zbog afere „Kalćopoli“!

Diskutabilno je, takođe, što Ministarstvo, Uprava za sport ili COK nemaju nijedno tijelo koje može da donese bilo kakvu pravno validnu odluku u slučaju bilo kakvih kršenja sportskih propisa, nepravilnosti i neregularnosti u radu, već posljednju riječ imaju civilni sudovi.

Zbog toga, recimo, već dvije godine traje postupak pred crnogorskim sudovima oko navodnih malverzacija u organizaciji šahovskih prvenstava za mlade, u kojima je ŠSCG, kako se sumnja, oštećen za veliki novčani iznos.

Nakon ovog kratkog presjeka jasno je, zapravo, da crnogorski sport nema „krovnu“ instituciju, nema nijedno tijelo čije će odluke, smjernice, planove i pravila poštovati i sprovoditi oni koji su neposredno uključeni u rad na terenu – savezi, klubovi, treneri i sportisti.

Zbog toga, čini se, nema ni jasno defininisanih ciljeva za blisku ili dalju budućnost, a samim tim ni odgovornosti za rezultate.

Ne pamti se da je, recimo, predsjednik nekog crnogorskog sportskog saveza podnio ostavku zbog neispunjenih ciljeva, ma kakvi oni bili...

Ne moraju, niti smiju, to da budu glamurozni ciljevi, jer je apsolutno jasno da mala zemlja, kakva je naša, ne može imati ni „ravnopravan“ status, posebno u kolektivnim sportovima.

Ali, šta ako za četiri godine u Tokiju ne bude vaterpolista i rukometašica, šta ako u međuvremenu ne bude medalja sa velikih takmičenja, a to nije isključeno, s obzirom da su pred obje selekcije godine neizvjesnosti zbog smjene generacija, a da ostale, realno, nisu ni ozbiljni kandidati za visok plasman?

Šta ako Crna Gora u pojedinačnim sportovima u Tokiju bude imala manje od tri olimpijske norme, koliko ih je imala u Riju? Kome će nacionalni sportski savezi, koji vape za državnom pomoći i dobijaju je, kolika god da je, odgovarati za rezultate koje postignu?

Ili će i tada nastaviti da se hvale talentovanom djecom, da sabiraju medalje, kite vitrine i bombarduju medije i javmost uspjesima na turnirima i takmičenjima iz svakojakih sportskih “zabiti”…

Više od tri i po miliona iz budžeta za 2016. godinu

Crnogorski sportski savezi ove godine iz budžeta su podijelili 3.632.000 eura.

Ministarstvo prosvjete, preko Uprave za mlade i sport, je nadležno za raspodjelu sredstava, a na osnovu prijedloga Komisije za raspodjelu sredstava sportskim subjektima.

To je za skoro milion i 400 hiljada eura više nego 2015. godine.

COK je dobio najviše – 730.000 eura, što je logično u olimpijskoj godini, jer se najveći dio tih sredstava koristi za finansiranje aktivnosti koje su vezane za pripreme sportista, te odlazak, boravak i povratak sa Igara.

Međutim, sportski savezi, koji su imali predstavnike u Riju dobili su iz budžeta ukupno skoro duplo više - 1.380.000 eura. Od toga je najviše dobio Rukometni savez - 650.000 eura, a Vaterpolo-plivački savez 400.000 eura.

Odlično je prošao i Košarkaški savez kome je iz budžeta pripalo, koliko i rukometnom.

Najjači savezi imaju, logično, i najjače sponzore, a vrijednost tih ugovora se, najčešće, vodi pod formom „poslovne tajne“.

Kolika god bila „poslovna tajna“, a kada se sabere sa „javnom“ državnom pomoći – dobija se cifra koja uopšte nije zanemaljiva za naše prilike.

I opet dolazimo do pitanja – šta se postigne sa tim novcem? Nije pitanje na šta se se novac utroši, i koliko koštaju pripreme, putovanja, dnevnice i stipendije (da li se sve radi transparentno i po zakonu, pitanje je za druge institucije, a ne sportske), već da li se jedan sportski savez nakon što je dobio novac izjasnio šta država dobija zauzvrat? Kakve rezultate očekuje, na kojim takmičenjima, u kojoj starosnoj kategoriji? Ako jeste, da li je neko saopštio šta će uraditi ako ne uspije da ostvari to što je planirao ili obećao?

Prije će biti da svi ponovo čekaju raspodjelu za 2017. godinu...

Nejasni Zakon i uloga Savjeta za sport

Zakon o sportu, koji je usvojen 2011. godine, a na koji brojne sportske organizacije imaju primjedbe, ne definiše jasno i precizno uloge i pozicije sportskih organizacija, već dozvoljava prilično slobodnu interpretaciju, a često se i ne poštuje.

Tako, recimo, u članu 4 stoji “sport je dostupan svima, bez obzira na uzrast, fizičku sposobnost, invalidnost, pol, rasu, jezik, vjeru…”, što se poštuje, ali u jednom dijelu tog člana piše i bez obzira na “imovinsko stanje” – pritom, rijetke su, ako uopšte i postoje, tzv. škole sporta, u koje djeca mogu da osnovne korake nauče besplatno. Tek tada bi, valjda, bile dostupne svima. Na stranu to što su u Zakonu o sportu škole sporta tek ovlaš pomenute, a apsolutno pravno nedefinisane.

Po tom Zakonu iz 2011. godine trebalo je formirati Nacionalni savjet za sport, koji imenuje Vlada.

Nije poznato da je takav Savjet postojao sve do početka ove godine, da bi u šturom saopštenju, 24. februara javnost obaviještena o formiranju tog tijela, na čijem se čelu našao Duško Bjelica, profesor Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje i predsjednik Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Članovi su neka eminentna imena iz svijeta sporta, koja, međutim, već imaju i ozbiljne sportske obaveze – Vlado Šćepanović je trener KK Budućnost Voli, Nikola Janović budući predsjednik Vaterpolo saveza, Zoran Radojičić će postati prvi čovjek rukometne organizacije, Srđan Mrvaljević je još aktivni džudista…

Vrlo je teško očekivati da će bar u dogledno vrijeme moći da usklade obaveze sa radom u Savjetu, koji, doduše, po Zakonu o sportu nema precizno definisana ni zaduženja, a posebno ovlaštenja, niti, po istom Zakonu, bilo koja sportska organizacija mora da poštuje mišljenja, stavove, uputstva, odluke… tog Savjeta.

U maju je, inače, održana konstitutivna sjednica Savjeta i to je sve, a godina prođe…

( Aleksandar Radović )