Politički eskort

Nekada davno u pradavna vremena kad je Grbljem vladao nepoznati pop, nije se znalo ko ga kome pristavlja i krvomuti.

Da bi se takvom stanju stalo u kraj Grbljani su smislili pravni akt poznat kao Grbaljski statut koji je 1427. godine u stavu 68 propisao:

„Koja se žena ili djevojka ne bi uklonila muškoj glavi s puta, i to s lijeve strane, da se obliči grdnijem ukorom pred narodom”.

Prošlo je četiri vijeka, na drugom kraju današnje Crne Gore drugi bradonja reformisao je rodnu politiku koristeći se crkvenim autoritetom. Njegovo ime je Mojsije Zečević, a žene u Crnoj Gori mu nikad nisu rekle hvala, premda bi mu lik trebalo štancovati pa turati na bruseve kao istinsku ikonu feminizma.

“Bog je stvorio ženu, a ne Satana, i to tako da ostane navijek, amin. Ko protivno govorio, da je proklet: na ovome svijetu neimao anđela-čuvara, a na onome ne vidio raja, već mu duša vječito u paklu bila i ispaštala njegove muke”.

To je osma tačka, član šesnaesti Vasojevićkog zakonika u dvanaest tačaka iz 1829/30. godine, koji je trebalo da ukine naopaki narodni običaj i de iure ukine lov na vještice.

Istim propisom lokalni Mojsije potvrđuje odluku plemenske skupštine da “muška glava bude trista groša, a ženska tristajedan”.

Neke čitateljke će pomisliti da se zajebavam; druge će zamisliti divljaka u jarku kako tranžira mlado meso, pa i zakone mračnog doba odbaciti kao varvarluk.

Mislim da treba biti objektivan, sjetiti se da su i u Americi gorjele vještice, te zaključiti da su ljudi ovdje davno bili na tragu atlantskih integracija, a da toga nisu bili svjesni.

Čak su britanske kolonijalne vlasti uspjele upariti rodni identitet sa rasnim, pa se u Pensilvaniji godine 1703. davalo 153 dolarjev za indijanski muški slalp, dok se za kožu odranu sa ženske lobanje dobijala četvrtina sume. Procjena je valjda bila da se Indijanka može lakše upregnuti u radno i seksualno ropstvo, pa se njena smrt budžetskom normom nije ohrabrivala. Ili je prosto bilo jasno da ćeš skvo lakše zaklati.

Cjenovnik davnog pogroma donosi Mirča Elijade, dakle nije neka antiglobalistička apokrifčina, već svjedočanstvo o polaznoj poziciji države koja trista godina kasnije možda dobije prvu predsjednicu.

Nije samo Amerika, cijeli svijet učestvovao je u društvenom kastiganju žena, držao ih kao politički tabu, pa je zli kapitalista iskoristio besplatno rintanje u kući kao dio dopunskih obaveza svake radnice.

Žena pretvorena u kućnu pomoćnicu garant je stabilnosti porodice kao osnove sistema koji zavisi od tog besplatnog kućnog posla, koliko i od plaćenog rintanja za firmu.

Pranje posuđa, čišćenje zahodske školjke, finog govnoveza koji muž ostavi i ponekad urinarnim snajperom pokida iz čiste zabave, potvrđujući ludičku komponentu muškog principa - svi ti slavni ženski poslovi tekovina su kapitalističkog sna da i rob ima svog roba, kako bi se makar u kući osjećao manje robom.

Eto, takve su bile početne pozicije. Žene su u dobrom dijelu svijeta samo za kroz kuću, pa Crnu Goru ne treba mnogo karati. Zavidan stepen slobode dostignut je, molim lijepo, ne kidaju se uva i ne fersaju nosevi, kako sugeriše drevni grbaljski zakonodavac. Uoči ključnih i istorijskih izbora, ipak nudim nekoliko zanimljivih statističkih podataka koje do sad ne čuh u kampanji.

U Crnoj Gori je više od 315.000 žena, dakle 51 odsto. U parlamentu će ih biti petina, u vladi valjda ni toliko. Koliko god da ih bude, uglavnom će obitavati na mjestima operativnog značaja i neće prismrđeti krugu muškaraca koji vladaju.

Žene su vlasnice četiri odsto kuća, osam odsto zemljišta i četrnaest odsto kuća za odmor. Svaka deseta je na čelu preduzeća, a đavo zna koliko ih je upisano formalno da imenom pokriju tuđi kriminal.

Crnogorske žene će 16. oktobra 2016. obući najljepše krpice i našminkati se diskrentnom bojom prije nego izađu na birališta, uglavnom kao politički eskort mudatih muževa.

Nakon objave rezultata, prigrliće svoje kvote i opet dobiti ulogu političkih ćutuka bez dara da razlikuju ajlajner i alineje zakona koji im garantuju prava.

( Brano Mandić )