Majstorski preobražaj običnog u zagonetno

U bogatom slikarskom stvaralaštvu Rembranta van Rijna postoji jedno neobično djelo nastalo 1655. godine, u kasnom razdoblju umjetnikovog stvaralaštva. Riječ je o slici “Raščerečeni vo“ koja se nalazi u muzeju Luvr. Ta kompozicija nije studija, iako bi na prvi pogled mogla tako izgledati, niti je razrada motiva koji bi bio korišten u sklopu neke kompleksnije i ambicioznije slikareve zamisli. “Raščerečeni vo“ je djelo za sebe, samostalno koncipirana slika sa svim elementima što čine cjelovitost jedne kompozicije; bogata slikarska faktura koja uz specifičnost rembrantovskog osvjetljenja ovo djelo čini savršenom kompozicijom. Sugestivni i snažni naboj kojim zrači ova slika zbog njene formalne kompozicione vrijednosti čini je likovno složenijom i u dojmu nadmoćnijom od one Rembrantove verzije istoga motiva naslikane petnaestak godina ranije koja se nalazi u umjetničkoj galeriji u Glazgovu.

Skloni smo mišljenju da obije slike raščerečenog vola imaju izvorište u jednom izvanrednom Rembrantovom crtežu, jednom krokiju, na kojem je slikar prikazao dva mesara u njihovom svakodnevnom radu. Jedan s naporom podiže tešku i nezgrapnu goveđu polovinu, dok je drugi, uhvaćen u pokretu kada upravo zasijeca mesarskom sjekirom vješto i precizno hrptenicu zaklanog i obješenog vola. Taj nam crtež, taj kroki, otkriva bez sumnje posebno Rembrantovo zanimanje za ovakve motive. Međutim, slika iz Luvra značajnija je od obične žanr - scene, nadilazi banalnost realističkog prizora. Rembrantov „Raščerečeni vo“ iz Luvra mnogo je više od objektivnog prikaza zaklanog životinjskog trupla. Misao Rolana Barta da “djelo nije potpuno bez značenja, niti je ikada potpuno jasno“ može se u osnovi primijeniti na svako umjetničko djelo, a posebno u slučaju slike o kojoj ovdje govorimo.

I doista u kontekstu cjelokupne Rembrantove umjetnosti, u njegovom slikarstvu i grafici, ova uljana slika na drvenoj podlozi niti je potpuno jasna niti je potpuno bez značenja. Iako bez iluzije da možemo precizno odrediti značenje ili odgonetnuti smisao kompozicije za njenog autora, svjesni smo činjenice da naše biće više osjeća ovu sliku amsterdamskog majstora nego što ju je kadro razumjeti. Poseban osjećaj koji se javlja pri promatranju ove slike možda upravo potiče svijest o tragičnoj životnoj sudbini njenoga tvorca. U vrijeme nastanka “Raščerečenog vola“ približavala se kulminacija Rembrantovih materijalnih poteškoća koje su pratili problemi u slikarevom emotivnom životu. Stoga se motiv ove kompozicije iz banalnosti i sirovosti jednog svakodnevnog, odbojnog prizora u nekoj holandskoj klaonici može pretvoriti u dramatičnu sliku koja postaje mračna metafora pesimističkog i razočaranog slikara. Slika “Raščerečeni vo“ običnost prizora uzdiže do simbola osobne drame, do metafore Rembrantovog intimnog raspeća.

Kada se govori o Rembrantovom stvaralaštvu ističe se da “psihološka istina“ u njegovim slikama “nadmašuje psihološku istinu svih ostalih slikara na svijetu“. Koliko god je ovakva konstatacija opasna u svojoj isključivosti nije, naravno, iznijeta bez duboke utemeljenosti. Upravo neka vrsta psihološke istine i snažne antropomorfne asocijacije izbija iz ovog zaklanog i odranog vola, kroz sirovost rašćerečenog i osakaćenog trupla, kroz žile, kosti i mišiće, te goleme mesnate animalne mase raspete na drvenu konstrukciju. Ta drvena okrvavljena konstrukcija poprima oblik neke vrste „gnusnog gubilišta“ kako je primijetio Stefano Cufi. Ovo odrano i raščerečeno životinjsko truplo naslikala je ona ista majstorova ruka što je izrazila emotivnu sjetu “Vetsaveje“, intimnu prisnost povjerenja i ljubavi u “Jevrejskom paru“, kušnju odanosti u vjeri u “Žrtvovanju Isaka“ te veličanstvenu psihološku iznijansiranost u majstorovim portretima i autoportretima.

U luvrovskoj slici “Odranog vola“ Rembrant je unio jedan ženski lik koji iz drugog plana slike, iz neke prostorije, blago nagnut gleda prema nama. Kakvo mu je značenje?

U onoj verziji istoga motiva na slici u muzeju u Glazgovu, Rembrant je naslikao jedan ženski lik koji nešto radi, što slici daje karakter žanr - scene. Ženski lik na ovoj kompoziciji iz Luvra naslikan je kao da vireći gleda s blagom kretnjom diskretne znatiželje. Bez ove ženske osobe, iako ne znamo što ona zapravo radi, slika bi sigurno mnogo izgubila. Uvjereni smo da bi psihoanalitičke analize u ovoj kompoziciji našle zanimljiva izvorišta za svoje interpretacije autorovog libidalnog karaktera. Bez obzira na moguće različitosti iščitavanja ovog Rembrantovog djela, briljantno naslikano meso zaklanog vola, možda bi moglo izgledati kao studija, ali upravo ljupko lice mlade žene iza razjapljene utrobe životinje, unosi zagonetnu živost u sliku odbojnog motiva. Ta mlada neznanka čini podnošljivijom sirovu dominaciju teškog životinjskog trupla.

I na ovoj slici nalazimo ono što Rembrantovo slikarsko umijeće čini osobitim, a to je čudesno osvjetljenje u njegovim kompozicijama. Rembrantova svjetlost nije nalik onoj Karavađovoj. Svjetlost talijanskog baroknog majstora pada na njegove likove iz nekog nevidljivog izvora osvjetljavajući njihovu boju i oblik. Kod holandskog majstora svjetlost kao da izbija iz slike, iz pigmenta i slikarske fakture što kompozicijama daje poseban karakter. Tu se ne radi o osvijetljenoj materiji. To je svjetlost materije, svjetlost iz nutrine bića. Zato Jakov Burkhart s pravom zaključuje da promatrač Rembrantove slike često zaboravlja prikazani predmet i potpuno je očaran načinom na koji je prikazan. U ciaroscuru Rembrantovih kompozicija toplo i zlatasto osvjetljenje što blago isijava, blista ili treperavo iščezava u gustom i tajnovitom mraku, dakle svjetlost i tama, lik i njegova sjena, prožeti su psihološkim izrazom i unutrašnjim stanjem naslikanih osoba u čemu se očitovala Rembrantova duboka i iskrena privrženost ljudskom biću. “Njegova čovječnost je stvarno neizmjerna, ona je sudbinski neumitna, poput jadikovke, poput ljubavi, poput neprekidnog ravnodušnog i dramatičnog smjenjivanja svega što se rađa i svega što umire“ ističe Eli For.

Stoga i slika “Raščerečeni vo“ u Luvru nije samo vrhunska slikarska izvedba jednog realističkog motiva već je to djelo koje u sebi nosi impresivni autorov lični izraz. Jedna banalna tema kao što je ova može tajnom preobrazbom slikarskog umijeća postati vrhunskim umjetničkim ostvarenjem zagonetne simbolike i inspirativnog izvorišta čiji će se eho tri stoljeća kasnije otjelotvoriti u vehementnosti Sutinovih i mučnini Bejkonovih slikarskih kompozicija s motivima raščerečenog životinjskog mesa.

Takođe, aranžmani sa životinjskim truplima i komadima mesa postaće predmet koncepata umjetničkih projekcija kakve su u obliku performansa i instalacije izvodili savremeni umjetnici, austrijanac Herman Nič i englez Demijan Hirst.

( Dimitrije Popović )