Davnina i modernost u srcu Provanse

Quelles spectacles avez-vous vu? - bilo je najčešće pitanje koje ste mogli čuti toga ljeta u drevnom francuskom gradu na obalama Rone.

Zapravo, biće da je tako svake festivalske sezone. Ali moja malenkost bila je na licu mjesta te, po mnogo čemu sasvim posebne, godine osamdeset pete. U studentskom dobu, u vremenu u kom vas je neko još i mogao nagraditi za znanje (u ovom slučaju - francuskog jezika), bez kalkulacija, interesa, neregularnosti i raznih zakulisnih “igrica“. Po jasno utvrđenim principima i kriterijumu koji je postojao i nije se prilagođavao i mijenjao shodno unaprijed zacrtanim odlukama.

A bilo nas je - iz Crne Gore četvoro, iz drugih djelova Jugoslavije i znatno više ili čak manje, srazmjerno broju studenata “parlant français“ u pojedinim republikama SFRJ i zainteresovanosti da se odgovori na zvanični dopis proslijeđen iz prijateljske Francuske posredstvom nadležnih jugoslovenskih institucija. Najbrojnije društvo pristiglo je u Avinjon sa različitih fakultetskih jedinica Univerziteta u Beogradu, a ponajviše, razumljivo, sa Filološkog fakulteta (“francuzi“: u ovom slučaju, obavezno - malim slovom). Uzgred (a i nije baš podatak za “uzgred“), nagrada je dolazila od Vlade Republike Francuske, koja je svake godine pružala na taj način podršku mladim ljudima koji sa uspjehom uče - i polažu kao obavezan predmet na fakultetu, ili pak studiraju francuski jezik (i u tome su „les meilleurs“), a podrazumijevala je boravak u nekom francuskom gradu, sa plaćenim punim pansionskim smještajem i - kada je riječ o našem boravku za vrijeme održavanja Festival d’Avignon - obezbijeđenim pozivnicama za najvažnije predstave koje nudi „teatar IN“, pozorište na glavnoj liniji događanja.

Putovanje do odredišta trebalo je da bude naša briga. Da ne bude tako, pobrinuo se za nas, studente iz Crne Gore, profesor Budimir Banićević. Uz svesrdnu pomoć nekih važnih ljudi spremnih da podrže studente koje nagrađuje država Francuska, za troškove putovanja pobrinule su se, ipak, institucije obrazovanja i kulture naše države. “Kad je nagrada, neka bude kompletna. Zaslužili ste.“ - ustvrdio je uvijek dostojanstveni i pravični profesor Banićević - i nije žalio truda.

Tako smo se početkom sedmog mjeseca pomenute godine našli u Avinjonu, gradu koji je u jednom periodu svoje znamenite istorije bio sjedište sedam papa, urbanom čudu koje spaja davninu i modernost u srcu Provanse, među poljima lavande, na obalama koje, sve i da hoćete - ne možete zaboraviti, naročito ako ste se pored Rone zaustavili u prazničnoj noći, četrnaestog jula te iste godine, a o čemu će u ovom tekstu još biti riječi. Ono po čemu je ovaj grad u savremenosti prepoznatljiv, a i tu već ima lijepu tradiciju (što će reći - dovoljno prošlosti za respekt i uspomene) jeste upravo Festival d’Avignon, najveći praznik pozorišta za koji svijet zna.

Događaj sezone: Piter Bruk - „La Mahabharata“

Spectacles! Ima ih na svakom koraku. Predstave, predstave, predstave! Glavni tok Festivala, “zvaničniji“, “Avignon IN“, utvrđen, siguran u svojim izborima i profesionalizmu bez ostatka, sasvim etabliran, donosi nevjerovatan repertoar i otvara te, osamdeset pete godine, jednu novu, prirodnu scenu. Preciznije - još jednu, pored nebrojenih već postojećih. Biće to otkriće Pitera Bruka, čiju smo mamutsku „Mahabharatu“ iščekivali da vidimo baš tamo, desetak kilometara izvan grada, u netaknutoj prirodi bez vegetacije: Carrière Boulbon, 7. VII 1985. Žute stijene, vrijeme, erozija i njeni usjeci u igri elemenata prirode oblikovali su u tom, kako neko reče, “grčkom pejzažu“, najneobičniju prirodnu pozornicu koju su oči vidjele. Bila je to Brukova „la vierge“ (metafora njegovog otkrovenja), a mi smo imali čast da svjedočimo skidanju vela sa nove scene, premijernom predstavljanju same pozornice, koja se te sezone otvorila samo za Pitera Bruka i njegovu slavnu „Mahabharatu“. Dovoljno sceničnu i scenski upodobljenu, kako će se pokazati - i preko svakog očekivanja, a bila su (očekivanja) još kako velika i ispunjena grozničavim uzbuđenjem.

Predstava je trajala satima i satima, skoro do pred zoru. Američki, evropski i indijski glumci u bijelim i bež togama oživljavali su bogove i junake Bhagavat-gite. Žute stijene i usjeci bile su im saveznik u predstavljanju istočne starine, nezamislivo daleke u vremenu i prostorno vrlo udaljene od evropskog tla. Igra svjetlosti bojila je stjenoviti pejzaž u zlatno, povremeno u purpurno i plavo. Bio je to savršen okvir za filozofski sloj staroindijskog epa, koji nije izgubljen u njegovoj scenskoj obradi. Nastup i gestovi, stupanja na scenu i povlačenja sa iste - čista klasika i nepatvoreni patos, na trenutak izazivaju neobičnu asocijaciju. Ko zna zašto, sjetiše me “žaluzina i talasa“, onih u Remboa, “koji liče na glumce iz vrlo drevnih drama“... Remboova poetička vizija očigledno se ostvaruje u našem vremenu, umjetnik je izašao iz lokve u kojoj, kao kakvo nemoćno dijete, tek svoju “krhku lađicu pušta“, i hvata se u koštac sa okeanom, egzotičnim daljinama, neizbježnom opasnošću - na “pijanom brodu“ sa i bez posade i kormilara. Umjetnik grli okean, kupa se u okeanu - ne u ustajaloj barici, prepušta mu se hrabro, dovodi Istok u Evropu i Istoku pozajmljuje od Evrope, tako da ni Zapad ni Istok nisu više ustajala voda, lokva - a njeni putnici i plovila tek krhke lađice.

Veličanstvena interkulturalna razmjena svjetskih razmjera dešavala se u Avinjonu, Provansa, Francuska, te godine, a Mahabharata Pitera Bruka, koprodukcija koja je uključila ne samo nekoliko zemalja nego i različite kontinente - bila je tek najizrazitiji reprezentativni simbol iste.

Festival d’Avignon, dakako, ne bi bio to što jeste kada vam i teatar OFF, nepretenciozan i u izvjesnom smislu gotovo neformalan, ne tako precizno profilisan i etabliran, a ipak snažno prisutan, vrcav i provokativan, često ne manje kvalitetan od onog što nudi “najzvaničnija“ programska linija avinjonskog Festivala - kada vam, dakle, taj i takav teatar (slobodan, OFF), ne bi odmah ponudio na jednoj primjerenoj gradskoj sceni i - parodiju na Piterovu „Mahabharatu“.

U glavnoj ulozi Indus, u farmerkama. Na sceni kućanski aparati. Krišna je poprilično osavremenjen, a pošto se za dileme mladoga junaka nema tako mnogo vremena, dubinu filozofskih promišljanja iz kojih treba da uslijedi utjeha i odluka (slično kao kod vladike i igumana u našeg Njegoša) valja zamijeniti nečim što će tome da posluži brzo i efikasno. Naprasno se probudite i spopadne vas smijeh kad sa scene začujete rečenicu upućenu junaku iz drevnoga epa, oprhvanom sumnjama: „Osvježi se malo. Pivo ti je u frižideru!“

Parodija se nastavlja.

...U pauzi između činova glumci ne odlaze sa scene. Samo je paljenje svjetla najavilo desetominutnu stanku. Mladi Indus sjedi na ivici pozornice. Prilazi mu bledolika žena sa malim djetetom. To je njegova supruga, Francuskinja, takođe glumica - saznajemo. Sjede malo tako i ćaskaju opušteno. Mješoviti bračni i glumački par ostavlja utisak savršenog sklada. I obične ljudske sreće. Koja je tako rijetka.

Prostor je ograđen zidinama, ali i tu ste pod vedrim nebom. Dovoljno sličnosti i razlika za potrebe parodije. Treba li reći - nikome, pa ni najvećim poštovaocima Brukovog djela, ne smeta što u istoj sezoni na istom festivalu postoji i ovakav teatarski pristup. Au contraire! Svi se smiju i uživaju u predstavi.

(Nastavak u narednom broju)

( Gordana Leković )