Crnogorska Nojeva barka

Naslov VELIKA RIZNICA PREDAKA ili CRNOGORSKA NOJEVA BARKA, sintagmu koji sam uzeo za moje izlaganje, definisali su prije mene, ali - razmišljajući o mom učešću na ovoj večeri - te načinu kako prići jednom, uistinu, u mnogo čemu grandioznom djelu - odlučio sam da se oslonim upravo na nju kao ugaoni kamen velike istorijsko - metafizičke građevine - koju Jevrem Brković više od pola stoljeća diže iz burne crnogorske povjesnice, i našeg doba, iz borbe za održavanje crnogorskog etnikuma.

Teško je, gotovo nemoguće, predstaviti Brkovića u jednom izlaganju, njegovo raznorodno i polifono djelo. Brković se podjednako oprobao u poeziji, romanu, drami, eseju, publicistici, dnevničkim zapisima sa hiljade strana koji jesu svjedočanstvo, bez koga istoričari neće moći da oslikaju dramu koja se krajem dvadesetog vijeka desila na ovim našim balkansko - mediteranskim prostorima... Brkovićevo djelo osim estetskih nosi i trajne etičke poruke i vrijednosti koje su postale obrasci.

Dakle, nije mi namjera, a kao što rekoh tako što nije moguće, da u jednom izlaganju predstavim njegovo djelo na način i u formi da bi oni koji slušaju, stekli cjelovitu sliku o njegovom djelu. Oslonio sam se na MONIGRENE, krucijalnu njegovu knjigu, knjigu u kojoj je sav njen pisac i svo njegovo djelo.

Sve što joj je prethodilo, u vidu koncentričnih krugova, išlo je ka njoj, i sve što je uslijedilo poslije nje, a tu su romani - rijeke: SKOTNA VUČICA, LJUBAVNIK DUKLJE, pjesme i memoarska literatura, rađalo se iz nje. To je knjiga - majka svih Brkovićevig knjiga, knjiga je iz koje pulsira kompletna crnogorska memorija. Naši znakovi i naši kodovi. Davno izgubljeno vrijeme - u njoj je ponovo oživjelo. Iz žira se rodio veliki hrast, s dubokim korijenovima i razgranatom krošnjom. Hrast koji odolijeva vremenu i olujama.

MONIGRENI su Tapija koju nije moguće poreći ni krivotvoriti.

Ovu knjigu bih nazvao knjigom našeg totaliteta. Ona je uistinu crnogorska Nojeva Barka, u kojoj su sve naše relikvije, dragocjenosti, krune; simboli nastanka i postanka, mrtva pokoljenja i živi jezik, u kome trajemo.

MONIGRENE su pisala stoljeća.

U ovoj knjizi, Brković ukazuje na sve crne tačke pokušaja prekida u dugovjekovnom kontinuitetu, ali i na spojnice koje su taj tok uvezivale, i tako se kroz njega produžavao naš istorijski hod, i kod. Svako dekodiranje toga koda, a bilo ih je više tokom naše povjesnice, neuspješno je bilo. Ono što ljetopisac ne zapiše, narod pamti. Naše pamćenje i bivanje na ovoj zemlji je dugo. Brkoviću je uspjelo da kroz njega prođe, da ga uveže tamo gdje je popustilo, osvijetli gdje je zatmanilo, probudi gdje je usnulo.

MONIGRENI su knjiga probuđenog pamćenja.

U njima živi herojska Crna Gora. Ima se utisak, kad pročitate ovu knjigu, da ste pročitali veliku sagu o nekom drvenom narodu koji više ne postoji, sa svim naznakama da je postojao: grobljima, tim neizbrisivim svjedočanstvima. Zapisima na kamenu, muzejom u kome je pohranjeno kompletno pamćenje. Tragovima koje su ostavili na ovoj zemlji. Herojskim činovima do kojih su se podigli u neprestanom žrtvovanju.

U ovoj knjizi oživljavaju drevne nekropole. Mrtvi razgovaraju sa živima. I taj govor, toliko ubjedljiv, prerasta u sveopšti hor, nalik antičkim horovima, hor u kome žive glasovi svih koji su bili na ovoj zemlji. MONIGRENI su knjiga glasova, oratorijum, u kome bruji mandeljštanovski “šum vremena“.

Razgovor sa mrtvima, i razgovor mrtvih, dostiže razinu antičkih tragedija. I to zvuči prirodno, kao i naše poređenje sa Grcima (što ga je napravio čuveni njemački naučnik Gerhard Gezeman u svojoj kapitalnoj istorjsko - antropološko - psihološkoj studiji CRNOGORSKI ČOVJEK, nalazeći mnoge sličnosti između dva naroda). Kao grčki - crnogorski narod je nosio u sebi veliku tragediju. Ali, za razliku od Grka, Crnogorci stalno dokazuje svoje postojanje. Sudbina koju je rijetko koji narod imao u istoriji. Brković se bavi tim stalnim dokazivanjem jednoga naroda, konkretno crnogorskog, o sopstvenom postojanju.

Pored visokih literarnih dometa, formi i tehnika koje autor primjenjuje u ovom, u svemu oglednom i uglednom djelu, MONIGRENI su nacionalno djelo, u najboljem smislu te riječi.

Ako bih u opštoj književnosti pravio poređenja između Brkovićevog i djela nekog drugog pisac iz nečije druge književnosti - onda bi to bio irski pisac Viljem Balter Jejts. Obojica su zidali kulu od istorije i legende, Brković crnogorsku, a Jejts irsku. Dvije slične i stamene kule, kao što su i ovi narodi. A najbolji reprezent jednog naroda je njegov pisac!

I sam Brković u svom djelu priziva duh Jejtsa. I stihove u kojima živi duh irske zemlje i duh njenog velikog pjesnika.

Svakom narodu, malom koliko i velikom, potrebit je pjesnik - koji će ga riječima pritvrditi i utvrditi, probuditi memoriju i svijest, ali i savjest. Držati budnim i buntovnim. U kovitlacima neprestane borbe. To je ona borba neprestana o kojoj pjevaju Heraklit i Njegoš. Brković se u svom djelu bavi tom - borbom neprestanom, borbom crnogorskog naroda, ali i opštom univerzalnom borbom, onom u kojoj nove nužde - rađaju nove sile. Borbom važećom za sve narode. Zbog toga je ovo djelo univerzalno.

Nema naroda koji u istoriji nije imao svoja posrnuća. U tim trenucima, rodio bi se pjesnik, koji bi djelovao osvješćujuće: Homer, Vergilije, Dostojevski, Tomas Man koji je, napuštajući Njemačku pred mrakom fašizma, a na pitanje prijatelja - šta će Njemačka bez vas, odgovorio: Njemačka je tamo gdje je Tomas Man. Narod je uvijek tamo - gdje je njegov veliki pisac - koji artikuliše njegov duh.

MONIGRENI su - osvješćujuća knjiga. Nađena u dubinama crnogorskog postojanja. Ona je tajna Lelestva, družba nevidljivih posvećenika, koja usmjerava narod i zemlju u otsudnim trenucima. Ako ta tajna organizaciji i nije postojala, a Brković u MONIGRENIMA tvrdi i argumentuje, s ovom knjigom je uspostavljena nit njenog i našeg trajanja. Lično sam sklon da ustvrdim da je to ona dubinska - mistična nit, koju ima svaki narod, nit koja veže pokoljenja, a javlja se u trenucima iskušenja, zasvijetli kada je svjetlost potrebna. Naš pisac je slijedio upravo tu nit, taj tragičeski konac koji nas prati sustopice u istorijskom hodu, na sudbinskom putu.

Kad sagledamo istorijski hod Crne Gore - ta mistično - svjetlosna nit, budila se u trenucima koji su mogli biti pogubni, ali zahvaljujući njoj, svaki put bi, nad mogućim porazom, prevagnula pobjeda. Iz tame bljesnula iskra. Brković se bavi tom iskrom i njenom svjetlošću, ali i našom tamom.

U svom dugom hodu, na ne baš lakom putu, Crna Gora je imala mnogo svojih biti - ili - ne biti, stavljana je pod znak pitanja, ali je, nekim čudom ili nekom skrivenom magmom i snagom koju niko nije mogao potrijeti, uvijek preteglo ono biti. I kada se činilo da je mrtva - uskrsnula bi, iz sopstvenog pepela, poput one mitske ptice, koju svaki narod ima u svom biću i jeziku, i svom pamćenju. Brkovićevo djelo se bavi tom našom mitskom pticom koja nas štiti svojim krilom i nadahnjuje svojom pjesmom.

Brković je crnogorski klasik, čije djelo staje rame uz rame sa djelom Mihaila Lalića i Radovana Zogovića. Uz Svetog Petra i Njegoša, njih trojica čine tri najvažnija stuba crnogorske književnosti dostižući nivo, gdje sve postaje klasika. To su trenuci u svemu zrelih povjesno - etičkih plodova koje beru odabrani da bi ih predali savremenicima i budućima.

Vjerujući da će doći to vrijeme - i da će timovi stručnjaka raditi na izučavanju ovog impozantnog literarnog i kulturnog korpusa - zavrašavam ovo izlaganje, s podatakom koji nikada ne traba zaboraviti, a to je da je knjiga MONIGRENI, tajno kružila Crnom Gorom i oko nje, devedesetih, kada Crna Gora bijaše stavljena pod znak pitanja. I u takvim uslovima, ona je nalazila svoje čitaoce i poklonike, kao što će ih, siguran sam, nalaziti u budućim vremenima. Živjeće kao knjiga visokog umjetničkog dometa. Knjiga koja će nas reprezentovati u svakom pogledu, u svakom vremenu, na svakom mjestu.

(Iz izlaganja na književnoj večeri u Rožajama 7. septembra 2016.)

( Miraš Martinović )