Nick Cave and the Bad Seeds – Skeleton Tree

Davno sam odlučio da ne pišem recenzije. Niti sam dobar, niti pretjerano objektivan, niti uživam u tome. Zato odmah najavljujem da ovo nije recenzija, ovo je subjektivni osvrt apsolutnog zaljubljenika u muziku mračnog australijskog poete i njegovog benda. Doduše, na prvih nekoliko slušanja publika ovog albuma jeste sužena – malo ko će se zaljubiti u Kejvovu muziku slušajući ove pjesme. Ali u tome nema ništa pogrešno – većina je počela da ga sluša kroz jedinu „hit“ pjesmu „Where the wild roses grow“, a tako je i za svaki drugi bend – Koen se počinje slušati sa „Hallelujah“, Bouvi kroz „Let’s Dance“ a Metalika uz „Nothing Else Matters“. Rijetko se „navučemo“ na nekog izvođača slušajući neku nepoznatu, specifičnu pjesmu. Skeleton Tree je sačnjen upravo od takvih pjesama.

You’re a distant memory in the mind of your creator, don’t you see?

Kada se u ljeto 2015. godine kroz medije saznalo da je Kejvov petnaestogodišnji sin Artur poginuo nakon pada sa litice u Brajtonu većina fanova je imala istu misao – užas zbog te uvijek nepojmljive strahote (koga kog da zahvati) roditelja koji mora sahraniti svoje dijete ali i prikrivena misao – „sledeći album će sigurno biti isuviše dobar“. Iako je ovo svojevrsni voajerizam okrenut ka tuđem bolu mora se priznati da je razumljiv – Nik Kejv je poznat po tome da se sa svojim porazima, depresijama, tragedijama bori radeći, pišući, komponujući, bivajući predan onome u čemu je najbolji i danas u velikoj mjeri jedinstven. Važno je istaći da je album napisan prije tragičnog događaja, te da je prva pjesma na njemu „Jesus alone“ snimljena i producirana neporemećena tragedijom. Ova činjenica samo još više uznemiruje kada se obrati pažnja na tekst koji kao da je pisan upravo o ovom događaju. Stihovi tako kažu „You fell from the sky, Crash landed in a field“, kao i „You’re a young man waking, Covered in blood that is not yours“ a pogotovo refren koji beznadežno ponavlja „With my voice, I am calling you“.

I used to think that when you died you kind of wandered the world In a slumber til your crumble were absorbed into the earth

Ovo se ponavlja kroz cio album da se slušalac čudi kako je moguće da su tekstovi pisani ranije, kako to da se ne bave upravo tragedijom gubitka djeteta? Možda se radi o fantazmagoričnom primjeru sinestezije u kojoj je autor inspiraciju povukao iz nejasne budućnosti, ali vjerovatnije je ono logično objašnjenje – svaka pjesma o gubitku je univerzalna dokle god je iskrena. Nije važno da li je njena tema lični gubitak, opšti osjećaj izgubljenosti i univerzalni plač čovjeka nad „svjetskim bolom“, kada je emocija iskrena, primjenjiva je na apsolutno svaki gubitak, saputnik je u svakom porazu. To se odražava i na produkcijski dio, on daleko više liči na starije albume Bad Seeds, bilo da je to minimalizam Boatman’s Calla, ili namjerna neispeglanost prvih albuma tipa The Firstborn is Dead. Naravno, osjeća se naslanjanje na prethodni album, fantastični Push the Sky Away, u toj mjeri te se čini da su mnoge pjesme razrada Water’s Edge i Wide Lovely Eyes prije svih.

I hear you been out there looking for something to love The dark force that shifts at the edge of the tree It’s alright, it’s alright

Čitav album je naizgled konceptualni, nijedna pjesma sama za sebe ne djeluje kao dovoljno jaka ali to nipošto nije slabost. Naravno, sumnjam da ćete ikad pustiti ijednu pjesmu sa „Skeleton Tree“ samu za sebe, i kada bi ih posmatrali samostalno, nijedna nije ni upola dobra koliko recimo Higgs Boson Blues sa prethodnog albuma. To samo znači da se album mora slušati kao cjelina, da se pjesme uklapaju jedna u drugu i da se u njima podjednako čuje i bol Nik Kejva i unutrašnji nemir koji se graniči sa histerijom Vorena Elisa. Tako su mnogi požurili da čuju „I Need You“ očekujući snažnu odu nalik na „Into my Arms“ i ostali nezadovoljni. Ali kada prije nje čujete sve ostale pjesme, odjednom budi jezu u vama i osjećate je, ne kao pjesmu, već kao čistu emociju bola koja remeti svaki unutrašnji mir. A kada nakon nje čujete Distant Sky, pjesmu o mrtvim bogovima i snovima, u vama će nešto morati da prepukne, jer sam momenat tuge nije nikad toliko bolan kao ono što dolazi posle njega, onaj osjećaj pomirenja sa samim sobom, dogovora sa unutrašnjim bolom, saznanje koje vam kaže da je momenat bučnog plača kao pražnjenja prošao i da od tog trenutka više nikad nećete biti isti, da niti jednu, običnu ili neobičnu stvar nećete doživjeti na isti način, da ste istovremeno i mnogo manje i mnogo više nego što ste bili. To je taj krizni egzistencijalni momenat koji pojedinca vodi u depresivnu rezignaciju ili u herojsku odlučnost. Stihovi naslovne numere Skeleton Tree kao da o tome govore. Sumnjam da će ijedan fan Kejvove muzike odslušati album bez suza u očima sagledavši i svoje i njegove gubitke.

They told us our gods would outlive us They told us our dreams would outlive us They told us our gods would outlive us But they lied

Treba reći da je Skeleton Tree odličan album, iskrena emocija jednog od rijetkih muzičara-pjesnika današnjice koji je uvijek bio i ostao iskren sebi. Za razliku od prošlog, ovaj album nema niti jednu pjesmu nivoa Red Right Hand, Into My Arms, Tupelo i The Mercy Seat. On je sazdan od pjesama koje su u zapećku, ali koje se osjećaju najdublje i najjače, pjesama kao što su nekad bile Green Eyes, Sorrowful Wife, Loom of the Land. Nema instrumentalnih bravura, nema čak ni dubokih – dvosmislenih stihova, ima samo bol. I saučestvovanje u tom bolu možda jeste neki vid rijalitija za nas koji se od te kulture gadimo, a možda je jednostavno savremena katarza Aristotelovskog tipa gdje kroz tuđi bol plačemo i praznimo sopstvene emocije. Na kraju, ako moramo, priznajmo da nam za bol treba i empatijski voajerizam kroz stihove omiljenog autora jer „ništa nije besplatno“.

I called out, I called out Right across the sea But the echo comes back in, dear And nothing is for free

Preuzeto sa: stefandjukic.com

( Stefan Đukić )