Preminuo Veselin Veso Sejdović
Srce čovjeka neobičnog šarma i još neobičnijih šešira, dobrodušnog osmijeha i toplih očiju, koji je 1979.godine bio statista u čuvenom filmu Živka Nikolića “Jovana Lukina” juče je prestalo da kuca
„Nekada sam bio glumac, a sada moram da prosim”, govorio je Veselin Veso Sejdović šezdesetčetvorogodišnji Nikšićanin, jedan od rijetkih kazandžija u gradu pod Trebjesom i, kako su svi znali da kažu za njega, “legenda Nikšića”. Srce čovjeka neobičnog šarma i još neobičnijih šešira, dobrodušnog osmijeha i toplih očiju, koji je 1979.godine bio statista u čuvenom filmu Živka Nikolića “Jovana Lukina” juče je prestalo da kuca.
“U filmu sam se našao sasvim slučajno. Sretali smo se Živko i ja po nikšićkim kafanama i tu me zapazio sa kazanima. Bio sam miran, povučen, prodavao sam kazane i pošteno radio svoj posao. Živko mi je rekao da snima film i ponudio mi da glumim u njemu, valjda sam mu bio zanimljiv. Odmah sam pristao”, prošle godine u ovo vrijeme pričao je Veso za “Vijesti”.
Nakon desetak dana počelo je snimanje kultnog filma, a Veso se našao u potpuno novoj ulozi. Oko njega glumci, Živko, zanosna Merima Isaković i kamere da sve to zabilježe.
“Bilo je lijepo u filmu. Živko je bio dobar čovjek, uredan i lijepo je bilo sa njim raditi. Bio je toliko dobar da je to nemoguće. A tek kako je lijepo bilo biti u filmu u kome je glumila Merima, koja je nažalost ubrzo nakon filma imala udes”, prisjećao se tada Veso njegovog glumačkog iskustva.
Merima Isaković, jedna od tada najtalentovanijih i najljepših jugoslovenskih glumica, očarala je sve magičnim plesom u filmu “Jovana Lukina”. A Veso je imao priliku da uživo gleda taj ples i da joj se divi.
“Baš je bilo lijepo glumiti sa njom. Šteta što je imala udes…Sjećam se da su me posle filma ljudi prepoznavali na ulici. Prijalo mi je to. Primio sam i honorar, ali se ne sjećam koliko. Davno je to bilo”, bile su riječi čovjeka koji je sa sinom živio u naselju pod Trebjesom.
Priznao je tada pod kojim uslovima bi se ponovo našao na velikom platnu.
“Ponovo bih snimao kada bi bilo dobrih režisera kao što je bio Živko, koji znaju svoj posao. Ali ne da se snima film po nekom romanu. Znaš, imaju tri vrste filmova – po romanu, objektivni i istorijski”.
Njemu se, kako je tada kazao, najviše “ležali” oni “objektivni”, ali je eto ušao u antologijske. I postao i ostao legenda Nikšića.
Galerija
( Svetlana Mandić )