Urgentni centar

Da tretman u Urgentnom centru može da bude spasonosan, uvjerio sam se prethodne sedmice. Zbog virusa, dehidrirao sam za samo desetak sati i bez snage i sa malo svijesti doveden u Klinički centar. Nijesam se sjetio, ni uspio da kažem kako lično poznajem nekoliko ljekara pomenute službe, a već sam bio na stolu, izviše mene doktor kome je sve bilo jasno čim me je ugledao.

Sve se odigralo brzo, naredio je da se uradi EKG, da primim dvije boce infuzije, potom da se na skeneru pregleda abdomen, uzeta je krv, napravljeni nalazi. Došla je doktorka sa infektologije, pregledala me, pa još jedna boca infuzije. Srećom, glavu mi to jutro nijesu pregledali, to bi bio veći izazov i za doktore.

Doktor koji me je primio nije me pitao ko sam, šta radim, poznajem li koga u bolnici, nije trebalo nikoga da zovem da čovjek profesionalnije obavi svoj posao, jer očigledno to radi sa predanošću.

Nakon dvije boce infuzije u društvu korisnika PIO, bio sam najmlađi pacijent tog jutra u Urgentnom, malo sam progledao i pomislio kako sam uvijek imao pogrešne predodžbe o toj službi. Tog jutra u sobi za primanje infuzije sve je bilo mirno, ništa nije naslućivalo da se tu ljudi bore da iskorače iz krize.

Tek kad sam izašao iz KC-a, na svoju odgovornost, saznao sam da je doktor koji me je primio Željko Babović. Čovjek radi za platu između 500 do 700 eura, svakodnevno spasava živote ili pomaže onima koji misle da im je život ugrožen.

Pomislio sam kako bi dobro bilo da jedan manji Urgentni centar instaliramo u Skupštini i Vladi CG, pa da ministre i poslanike jedan doktor profesionalac izbalansira prije rasprava i donošenja odluka. Bolje bi rasuđivali, rasprave bi bile oštre, argumentovane, nek se lome koplja oko bitnih pitanja, a ne da se u salvi psovki i predstavama za narod “drž'te me, ubiću ga”, zaboravi na suštinu. Dok gledamo šou, mečke prolaze, domovina se rasprodaje.

Kad bi pomenutog doktora smjestili u skupštinsku klupu brzo bi ga iz svih poslaničkih klubova upozorili da malo uspori, da svi oni i nijesu u tako velikom nezboru, kako se to nama čini u hajlajtsima iz Skupštine… Parlamentarizam bi dobio, ali bi zdravstvo izgubilo.

Ljudi iz esnafa Luke Labana kojeg je stvorilo pero Dušana Kovačevića trebalo bi da čuvaju kao dragocjenost one koji profesionalno obavljaju svoj posao, oni su bitni za snagu jedne države. Poslanici koji primaju 2.000 eura i ministri koji pored plate rade i za procenat neka plate kome treba za svoju sigurnost. Sada imamo situaciju da država samo štiti one koji najviše uzimaju od nje.

Kad se već bavimo teleportovanjem doktora Babovića u razne životne situacije i uloge, valjalo bi razmotrititi i mogućnost da neke naše ministre i poslanike pošaljemo u Urgentni centar. Što bi se lijepo ispričali sa pacijentima. Dovedu u polusvjesnom stanju pacijenta, a naši ga političari dočekaju: “Dobro si ti, ne zezaj, vidi baš lijepo izgledaš, biće bolje sjutra, pretrpi se malo, ne pravi od muve međeda, završićemo to…”. Preko noći bi podigli procenat smrtnosti. Od poslovice” Ćef mu učini, a posao mu ne završi” u Urgentnom, samo bi firme za pogreb imale direktne koristi. Poslanicima je koeficijent za platu 26, doktoru Baboviću između 6,8 i 8,2.

Možda bi valjalo snimiti radni dan doktora Babovića i pokazivati taj snimak svim šalterskim službenicima, koji vas preko stakla prezrivo gledaju i kada plaćate mjesečne račune. Kao da vam čine uslugu.

Ja ne znam da li je doktor Babović Crnogorac, Srbin, Grk, Hrvat, vjernik ili ateista, ne znam da li je četnik ili partizan, za koga navija, ko mu je omiljeni političar, a ko omiljena starleta, kojim jezikom zbori, mada sam ga sve razumio, ali ljudi poput njega su, to je moje mišljenje, najveće patriote. Kada ovo bude Crna Gora u kojoj će makar polovina zaposlenih profesionalno obavljati svoj posao kao doktor Babović, biće to najvitalnija država na svijetu. Neće je ugrožavati nijedna država iz okruženja, niti iz svijeta, neće još ništa moći ni njena opozicija, zajedno sa vječnom pozicijom, neće joj trebati Supermen da je brani.

U tom svijetu međ' javom i snom, dok sam primao infuziju, prisjetio sam se kako sam krajem maja dočekao na podgoričkom aerodromu bračni par iz Helsinkija, profesora i njegovu suprugu. Ljudi imaju preko 70 godina, njihovi ispsinici koji su u tog jutra ležali oko mene, nijesu njihovi vršnjaci, to su ljudi dva svijeta, odgovorno tvrdim. Vozio sam ih do Nikšića, profesor je dva dana držao predavanja na Filozofskom fakultetu, što inače čini širom svijeta. Bila je vrućina, nijesu mi dali da otvaram prozore na kolima, poletjeli su sa minus 12 iz Helsinkija. Ćaskali smo usput o svemu, kod nas je sve bilo zeleno, kod njih nije ni prolistalo. Tokom vožnje vozači iz suprotnog smjera su mi ablendovali da negdje čeka policijska patrola sa radarom. Upravo tada počeo je da zvoni moj mobilni, nijesam se javljao. Finci su me pitali: zašto se ne javljam, ja odgovorih da ćemo uskoro naići na policijsku patrolu i da bih platio kaznu. Kod njih, rekoše, saobraćajna policija pomaže vozačima, ne krije se iza žbuna, kamere su te koje bilježe da li poštuješ propise i brzinu. Ispričaše da je njihovom prijatelju industrijalcu, za dva prekoračenja brzine, stigla kazna od 25.000 eura, student bi takvu kaznu platio par stotina. Ali, to su Finci, hladni Skandinavci, šta oni znaju, njima učitelji primaju 3.500 do 4.000 eura... Doktor Babović me je tog jutra podsjetio na finski bračni par, ne znam zašto.

Pomenuti doktor dnevno pregleda nekoliko desetina pacijenata kojima je život manje ili više ugrožen. Postavlja se pitanje šta čovjeka tjera da bude takav profesionalac u društvu gdje je prodavanje magle i hvatanje krivina, kašnjenje na sastanke, kodeks ponašanja?...

Ima onih koji će reći da činim medveđu uslugu doktoru glorfikujući to što obavlja svoj posao kako treba. U pravu su, jer u kakvom društvu mi to živimo, kad vas iznenadi neko ko je samo normalan, ko obavlja svoj posao najbolje što može. Vjerovatno i doktor Babović griješi, čovjek je, ali voli svoj posao i ima autoritet da ga obavlja sa lakoćom, iako radi na raskršču između života i smrti...

Svi ćemo mi jednog dana kod doktora Babovića, i poslanici, taksisti, ministri, penzioneri, sportisti, umjetnici... i bićemo srećni ako pogodimo njegovu smjenu...

( Boban Novović )