Od kutije za gusle do sobe za oružje
Suvenire pravi od drveta, jasena, javora, bukve, oraha i šljive, i siguran je da mnogi suveniri ne podliježu zubu vremena
Kada je 2008, nakon 28 godina rada, ostao bez posla Nikšićanin Željko Popović odlučio je da ne sjedi “skrštenih ruku” i čeka bolje dane već da te dane sam obezbijedi svojoj porodici. Tako se, do juče vrijedni livac, vratio svojoj velikoj ljubavi - drvetu i počeo sa izradom suvenira inspirisanih crnogorskom tradicijom, istorijom i kulturom.
“Imao sam kući mašine koje sam sam napravio jer sam 1994. godine počeo da se bavim stolarijom. Radio sam komode, kuhinje, stolove, ležajeve, ormare. Kako je puno drvo, nažalost, zamijenio vještački materijal, a kako nijesam htio da prihvatim taj novitet jer za mene ništa nije moglo da zamijeni drvo, sve sam manje imao posla. Sticajem okolnosti počeo sam da se bavim izradom suvenira”, priča Popović za “Vijesti”.
Od jednog kupca iz Podgorice dobio je porudžbinu da uradi kutuju za gusle, a zatim i minijaturni sto, dvije stolovače i tronožac. On i supruga Marija radili su dnevno po 16 sati da bi napravili poručeno i da bi i oni i kupac bili zadovoljni. I uspjeli su u tome. Tako je krenula proizvodnja suvenira koju nazvaše “Originalno naše”. Danas imaju preko 40 proizvoda, gusle, brodove, krstove, svijećnjake, crnogorske sobe, satove, kutije za vino, kočije, kutije za nakit...a njihovi proizvodi su odavno “osvojili” mnoge zemlje Evrope. Stigli su i preko Atlantika, a “Vijesti” su bile prisutne kada su Popovićeve sobe stigle i u ruke zvaničnika iz inostranstva.
“Zadovoljni kupci nas preporučuju i zahvaljujući njima naši proizvodi su odavno prešli granicu. Prodajemo i preko interneta, a ima nas i na sajmovima. Ja sam Željkova logistička podrška i svim srcem vjerujem u ovo što on radi. U ove suvenire je uložen veliki trud, ali još veća ljubav. Željko je perfekcionista po prirodi i nijednu sitnicu ne ostavlja slučaju. Suvenire za koje smo posebno vezani ne prodajemo”, kaže Marija kojoj su guslice, koje mogu da stanu u kutiju od šibica, omiljeni suvenir.
Željku je soba sa oružjem omiljeni suvenir. Njegov, kakako je kazao, “diplomski rad”.
“Kada sam prije četiri godine napravio sobu sa oružjem znao sam da sam ‘ispekao’ zanat. Osjećao sam se kao kada studenti diplomiraju, ili kada na Pravu polože rimsko pravo. E taj suvenir je za mene bio diplomski rad. Sve je napravljeno u originalu, iako je minijaturno”, sa ponosom priča Željko dok pokazuje pomenuti suvenir.
Suvenire pravi od drveta, jasena, javora, bukve, oraha i šljive, i siguran je da mnogi suveniri ne podliježu zubu vremena i mogu se prenositi sa generacije na generaciju.
“Oduševljenje kod ljudi koji vide naše suvenire je najbolja satisfakcija za nas, nešto što nema cijenu. Ne moraju ništa da kupe. To oduševljenje na njihovom licu nama je dovoljno. Umjetnost je u ovom vremenu snaći se i lijepo živjeti i znamo da će doći vrijeme kada će ti ljudi koji su danas oduševljeni našim suvenirima jednoga dana moći i da ih kupe. Znamo da se ovo što radimo ljudima sviđa i to nam daje vjetar u leđa”, kaže Marija koja je profesorica engleskog jezika, ali bez posla.
Jednom je jedna mlada djevojka, na sajmu u Nikšiću, toliko oduševljeno gledala suvenire Popovića da nije mogla da se odmakne od njihovog štanda.
“Morala sam da joj poklonim nešto, jer mi je njeno oduševljenje toliko značilo i to mi je bilo bitnije od bilo kog novca. Jedva sam je nagovorila da uzme poklon. E takve momente pamtim jer zbog tog oduševljenja mi možemo da radimo”, sa osmijehom kaže Marija i stidljivo otkriva njihov san - otvaranje suvenirnice.
Sada za tu “avanturu” finansijski nijesu spremni, ali možda se jednoga dana i taj njihov san ostvari.
“Ovdje nema serijske proizvodnje. Svaki suvenir je poseban na svoj način jer ne mogu dva ista suvenira uraditi. Od ovog posla mogu da zaradim lijepu mjesečnu platu od koje možemo normalno da živimo. Naravno da sam zadovoljan, jer bi bilo od mene neskromno da nijesam. Nadamo se da će od ovoga da izađe nešto malo veće i da ćemo i mi jednog dana od ovoga imati toliku zaradu da će nešto moći i da se prištedi. Do tada, idemo korak po korak”, zaključi Željko koji je kao trogodišnjak napravio prvi suvenir - “oživio” je parče drveta i od njega napravio starca.
Mladoženja zaplakao kada je na poklon dobio Popovićev suvenir
Pamte Popovići sve pohvale i ne mogu izabrati najdražu. Svaki osmijeh im znači, svaka riječ hvale ih osokoli da nastave sa poslom. Ali, oboje se sjećaju jedne gospođe zbog koje su u početku bili tužni, a onda…
“Naručila je poklon za svadbu - izrezbarenu kutiju gdje su bile smještene urađene gusle i dvije čaše, a kasnije ta kutija može poslužiti kao kutija za nakit. Lomio sam se jer mi je ta porudžbina oduzimala dosta radnih sati, ali sam odlučio da prihvatim posao. Tražila je i da ja osmislim kako će sve to izgledati. Kada je došla da uzme naručeni poklon malo je negodovala oko cijene. Iako sam joj rekao da ne mora da uzme odnijela je poklon. Došla je ponovo nekoliko dana kasnije, kada se svadba završila, i pričala nam da je mladoženja plakao kada je vidio poklon. Bezbroj puta se zahvaljivala, a ja sam bio srećan”, kaže Željko.
Galerija
( Svetlana Mandić )