Obezbijeđeno da se ne stigne do nalogodavaca

Olivera Lakić, novinarka “Vijesti”, fizički je napadnuta udarcima u glavu u martu 2012. godine, u Podgorici, ispred ulaza zgrade u kojoj je živjela. Njoj je dva puta prijećeno godinu dana prije toga, krajem januara i početkom februara 2011, zbog serije tekstova koje je objavila u “Vijestima” o navodno nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta. Konačno, u maju 2014. godine, dobila je prijetnje od lica bliskih čovjeku koji ju je napao 2012. godine.

Novinarka Lakić je početkom 2011. godine istraživala da li se u fabrici „Tara“ u Mojkovcu i njenom skladištu u predgrađu Podgorice - Donja Gorica proizvode, skladište i odatle krijumčare lažni brendovi cigareta.

U njenim tekstovima je navedeno da su s tim nezakonitim poslom bili povezani službenici Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost. Nakon napada, javno je optužila direktora Uprave policije Veselina Veljovića (sada sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost obavještajno-bezbjednosnog sektora) da stoji iza prijetnji i napada na nju.

Državno tužilaštvo je procesuiralo većinu lica koja su prijetila Lakićevoj, uključujući i Ivana Buškovića, koji ju je napao 2012. godine, ali nikada nije istraženo ko je bio nalogodavac prijetnji i napada. Takođe, nisu uvjerljivo istražene tvrdnje koje je novinarka objavila o nelegalnom poslovanju fabrike ”Tara”, a koje su bile okidač za sve što joj se potom desilo. Glavni specijalni tužilac Crne Gore, Milivoje Katnić, izjavio je u novembru 2015. da su dokazi o fabrici duvana u Mojkovcu ”najvjerovatnije emigrirali i izgubljeni trajno”, ali i da se državno tužilaštvo tim slučajem i dalje bavi.

Na niske kazne zatvora su osuđeni Slavko Musić koji joj je prvi prijetio 2011. godine, zaposlen kod vlasnika fabrike ”Tara” i Ivan Bušković, napadač iz 2012. godine. Tadašnji direktor Uprave policije, Veselin Veljović, je u međuvremenu izjavio da je Bušković osuđen samo zato što je policija lažirala i skrivala dokaze, pa je Olivera Lakić 2. novembra 2013. godine podnijela krivičnu prijavu tražeći da se ispitaju te tvrdnje. Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet i počelo izviđaj o čijem ishodu ni novinarka ni javnost do danas nijesu obaviješteni.

Neuspješno je procesuiran Milan Grgurović, koji je sam sebe lažno optužio da je prijetio Lakićevoj. Nikada nije utvrđeno zašto i za čiji račun je on to uradio. Konačno, procesuiran je i službenik policije, Milenko Rabrenović, blizak tadašnjem direktoru Uprave policije Veljoviću, zbog prijetnji novinarki Lakić, njenoj kćerki i kćerkinoj cimerki. On je oslobođen optužbe na osnovu kontroverznog nalaza vještaka Predraga Boljevića, koji je relativizovao dokaz o broju telefona sa kojeg su upućene prijetnje naknadnom tvrdnjom da je moguće da dvije mreže mobilne telefonije u istom trenutku registruju dva različita mobilna telefona pod istim 15-cifarskim IMEI brojem, što je bilo dovoljno za sud da oslobodi Rabrenovića.

Suđenje Rabrenoviću je obilježilo i neuobičajeno interesovanje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i šefa kriminalističke policije u Budvi Siniše Stojkovića za ovaj slučaj kod Osnovnog državnog tužioca. Tužilaštvo je odlučilo da Stojkovića krivično goni zbog krivičnog djela protivzakoniti uticaj, ali ga je sud kasnije oslobodio ponovo kontroverzno tumačeći Krivični zakonik.

Kada su Oliveri Lakić u maju 2014. godine prijetili prijatelji Ivana Buškovića koji je prethodno osuđen zbog napada na nju, za sud to nije bilo dovoljno da podrži optužnicu za krivično djelo Ugrožavanje sigurnosti, pa ova lica nisu procesuirana.

Novinarka Lakić je poslije napada imala policijsko obezbjeđenje dvije godine i sedam mjeseci, koje je otkazala u oktobru 2014. godine jer, kako je rekla, više nije željela da živi i radi u takvim uslovima.

Komisija za praćenje istraga napada na novinare (2014-2016) utvrdila je slučaj napada i prijetnji Oliveri Lakić kao jedan od prioriteta kojima je trebalo da se bavi, ali o svojim nalazima o ovom slučaju do kraja mandata nije saopštila ništa.

Komentar HRA Zbog serije tekstova o nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta, koji su dovedeni u vezu sa službenicima policije i ANB, novinarka Lakić je postala žrtva serije prijetnji i fizičkog napada. Procesuiranje ovih napada je praćeno brojnim kontraverzama i uticajem visokih državnih službenika. Tako je jedno lice pokušalo da lažnim priznanjem istragu navede na krivi trag, direktor policije je saopštio da je napadač na novinarku osuđen zato što mu je policija podmetnula dokaze, šef kriminalističke policije u Budvi je pokušao da utiče na tužioca da obustavi postupak protiv njegovog kolege zbog prijetnji novinarki Lakić, a predsjednica Vrhovnog suda se posebno interesovala za taj postupak.

Državno tužilaštvo je u ovom slučaju izabralo srednji put - trudilo se da procesuira sve koji su prijetili i napali novinarku, ali ne i da dođe do nalogodavca i temeljno istraži nelegalnu proizvodnju i krijumčarenje cigareta, o čemu je ona pisala i zbog čega je napadnuta, niti je bilo spremno da istraži nestanak dokaza iz u vezi sa tim. Tako su ostali uzaludni napori i žrtva koju je novinarka podnijela radeći u interesu građana, dok je epilog i ovog slučaja činjenica da vladavina prava u Crnoj Gori nije obezbijeđena i da javnost i dalje gubi povjerenje u spremnost policije i državnog tužilaštva da je obezbijede.

Sudovi su u ovom slučaju minimalno kaznili samo jedno lice koje je novinarki prijetilo i napadača na nju. Oslobođena su optužbi dva policajca - jedan, koji je optužen da joj je prijetio, i drugi, optužen da je nezakonito uticao na državnog tužioca da obustavi gonjenje ovog prvog. Obje oslobađajuće presude su utemeljene na kontroverznim tumačenjima činjenica i prava.

Epilog drugog slučaja je da policajac nije imao dovoljno visok položaj da bi mogao da izvrši nezakoniti uticaj na tužioca, iako zakon takav uslov ne postavlja.

Činjenica da je policajac koji je optužen da je prijetio novinarki bio veoma blizak direktoru Uprave policije i da se za postupak protiv njega interesovala i predsjednica Vrhovnog suda, podržava sumnje da u oba slučaja sudije nisu bile nepristrasne.

Pored toga, sud je utvrdio i da ne može krivično odgovarati čovjek koji je sam sebe lažno prijavio da je prijetio novinarki, u slučaju prijetnji zbog kojih je poslije procesuiran policajac. Nikada nije utvrđeno zašto je on pokušao da istragu navede na krivi trag.

Na kraju, sud je obustavio i procesuiranje prijatelja napadača na novinarku koji su joj posljednji prijetili, našavši da nema dovoljno sumnje da su izvršili krivično djelo ugrožavanje sigurnosti.

Ukupno posmatrano, sudovi su propustili da sve ove postupke sagledaju u kontekstu koji je zasluživao da najozbiljnije bude uzet u obzir - da je novinarki Oliveri Lakić u kontinuitetu prijećeno i da je i fizički napadnuta da bi se zastrašila i obeshrabrila da se dalje bavi istraživanjem nelegalne proizvodnje i krijumčarenja cigareta u Crnoj Gori, posla s kojim su vrlo vjerovatno povezani bivši i sadašnji državni službenici policije i ANB, sudeći po neuvjerljivom postupanju svih nadležnih državnih organa u slučaju napada na novinarku. Za prijetnje i napad na novinarku Lakić minimalno su kažnjene samo dvije osobe, koje nisu uticajne i protiv kojih su dokazi bili sasvim očigledni, dok je obezbijeđeno da istraga ne stigne do organizatora napada.

Teme kojima se bavila Olivera Lakić

Povodom istraživanja i tekstova o navodno nelegalnoj proizvodnji cigareta u fabrici „Tara“ u Mojkovcu i krijumčarenju cigareta, Oliveri Lakić, novinarki “Vijesti”, prijećeno je u više navrata od 31. januara do 10. februara 2011. godine. Prijetnjama su bile obuhvaćene i njena kćerka i kćerkina cimerka, koje su se tada nalazile na studijama u Italiji. Novinarka je zatim i fizički napadnuta u martu 2012. godine. Posljednje prijetnje je primila u maju 2014. godine.

Lakić je istraživala da li se u fabrici “Tara" u Mojkovcu i u njenom skladištu u Donjoj Gorici u Podgorici, pored cigareta domaće proizvodnje “Tara”, proizvode, pakuju, a zatim krijumčare lažni brendovi cigareta i da li sa tom fabrikom imaju veze neki službenici Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Početkom februara 2011. godine, bivši granični policajaci iz Rožaja, Enver Dacić i Hamdo Murić, javno su saopštili „da je otvoren švercerski koridor prema Kosovu, da u Mojkovcu postoji ilegalna fabrika duvana i da se preko graničnog prelaza, između ostalog, švercuju i cigarete“, što je prenijela novinarka Lakić.

Kako se kasnije ispostavilo, više policajaca iz Rožaja: Mithat Nurković, Rešad Kalač i Nedžad Kuč, obavijestili su javnost da se preko teritorije Rožaja krijumčare cigarete namijenjene tržištu zapadne Evrope.

Bivši načelnik Odjeljenja za organizovani kriminal UP Predrag Šuković označio je potpredsjednika Vlade Crne Gore Duška Markovića i tadašnjeg direktora UP tj. njegovog kuma Veselina Veljovića kao tzv. mojkovački klan koji stoji iza krijumčarenja cigareta. On je tvrdio da su oni godinama vršili pritisak na njega, ali i na druge policajce koji su se bavili istragom krijumčarenja cigareta u mojkovačkoj fabrici, kao i napadom i prijetnjama novinarki Oliveri Lakić. Marković i Veljović su sve to demantovali. Marković je kao privatni tužilac, krivično gonio Šukovića za k.d. ugrožavanje sigurnosti, nakon čega je Šuković krajem juna osuđen uslovno na tri mjeseca zatvora u trajanju od godinu dana. Šukoviću je nepoznati muškarac 11. jula 2016. iz neposredne blizine pucao u noge, što je Šuković protumačio kao znak upozorenja, odnosno da će sledeći put biti ubijen. Marković je odbio svaku vezu s tim napadom. Pokrenuta je istraga povodom Šukovićevog ranjavanja u okviru koje je i objavljena fotografija muškarca koji ga je ranio, ali do kraja jula napadač nije otkriven. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je krajem jula 2016. kazao da smatra da je Šuković ranjen zato što je ozbiljno istraživao kriminalne klanove.

Istraga navoda iz tekstova Vrhovno državno tužilaštvo je u februaru 2011. počelo da provjerava poslovanje fabrike o kojoj je pisala Olivera Lakić. Javnost je šturo obaviještena da posle više mjeseci istrage, u dokumentima koje je dostavila Uprava policije nijesu nađeni elementi bića krivičnih djela. Objavljeno je i da je policija pretresla skladište u potrazi za ambalažom. S druge strane, mještani koji su živjeli u blizini skladišta su nezvanično izjavili da je „poslije nedavne posjete novinara 'Vijesti' magacinu, došlo više ljudi sa kamionima i iznijelo neke materijale.“ Jedan od vlasnika fabrike je opovrgao navedene tvrdnje, ali je ipak kazao da posjeduju štamparsku mašinu koja “nikada nije puštena u rad.”

Tužilaštvo nije saopštilo ništa o sadržini dokumenata koje je dostavila Uprava policije, kao ni o tvrdnjama bivših graničnih policajaca iz Rožaja Dacića i Murića. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, koji je na tu funkciju izabran u junu 2015. godine, izjavio je u novembru te godine: "O fabrici duvana u Mojkovcu postupak je vođen prije više godina i određeni dokazi su najvjerovatnije emigrirali i izgubljeni trajno. Ono što sada imamo tužilaštvo pokušava da utvrdi.”

Navodi Olivere Lakić do danas nijesu djelotvorno istraženi. Javnost nije obaviještena ni da li je glavni specijalni tužilac Katnić pokrenuo postupak utvrđivanja odgovornosti za nestanak dokaza koji su se nalazili u tužilaštvu.

Komentar HRA

Tužilaštvo nije pokazalo spremnost da sprovede temeljnu istragu o navodima medija i službenika policije o krijumčarenju cigareta, niti da preuzme odgovornost za nestanak dokaza u vezi s tim, pa se stiče utisak da su ostali uzaludni napori i žrtva koju je podnijela novinarka koja je u javnom interesu istraživala ovu temu. Tako se obeshrabruju i drugi novinari istraživači da se bave temama od javnog interesa, a javnost gubi povjerenje u sposobnost policije i tužilaštva da obezbijede vladavinu prava.

Prve prijetnje

Olivera Lakić je sa fotoreporterom i vozačem 31. januara 2011. godine posjetila fabriku u Mojkovcu da bi prikupila informacije o radu te fabrike. Toga dana joj je prijećeno, uznemiravana je i omalovažavana. Prvo joj je neko ko se predstavio kao Vujica Tomović, direktor fabrike, posredstvom telefona Slavka Musića, jednog od zaposlenih u firmi koja je vlasnik fabrike („Montenegro tobaco company“) uputio uvrede i prijetnje. Tomović je kasnije na suđenju, u svojstvu svjedoka, kazao “da mu nije poznato ko je Olivera Lakić, nije je nikada zvao niti zna za objekat u Donjoj Gorici.”

Istog dana je telefonom pozvao izvjesni Filipović i u telefonskom razgovoru uznemiravao i omalovažavao. Novinarka se tog dana i dogovorila sa osobom koja se predstavila kao direktor fabrike da ga intervjuiše 2. 2. 2011. Ipak, tog dana, Musić je obavijestio da direktor neće doći i uručio joj dvije orhideje upakovane tako da podsjećaju na one koje se nose na groblje - paran broj cvjetova, upakovan u staklenu saksiju. Sledećeg dana, na adresu redakcije Vijesti Musić je dostavio pismo upućeno novinarki,navodno po prethodnom dogovoru sa Markom Piperom portparolom „Montenegro tobaco company“, u kojem je pisalo: “…ne zaboravite da zalijete cvijeće koje ste dobili od nas”. Kasnije istog dana, dok je novinarka razgovarala sa porodicom koja živi u blizini skladišta fabrike duvana u Donjoj Gorici (Podgorica), Musić je vozilom blokirao automobil ekipe “Vijesti”, a zatim sa tri nepoznate osobe stajao u blizini vozila. Osnovno državno tužilaštvo je 16. 2. 2011. optužilo Musića i Pipera za k.d. ugrožavanje sigurnosti.

Izvještavanje “Vijesti” o sumnjama u veze službenika UP i ANB sa švercom cigara i goriva

“Vijesti” su izvještavale i o bivšem šefu ispostave ANB-a u Mojkovcu, Vladeti Vlatku Rakočeviću, “koji se u Mojkovcu ali i službama bezbjednosti Crne Gore pominje kao jedan od ključnih ljudi uključenih u proizvodnju lažnih brendova cigareta i njihov šverc u fabrici Tara”.

U oktobru 2011. godine tadašnji direktor UP Veselin Veljović je kazao da je Vlatko Rakočević ”besprekoran”, i da on nema nikakvog razloga da sumnja u njega.

Nakon što je NVO MANS postavila pitanje da se ispita autentičnost snimka na kojem se navodno čuje kako Rakočević u telefonskom razgovoru sa policajcem urgira da se Naser Keljmendi pusti da sa oko pola miliona eura nastavi put jer ga je policija prethodno zaustavila, Duško Marković je izjavio da se, prema nalazu tužilaštva, nije radilo o glasu Rakočevića.

Nikad nije utvrđeno koji je to funkcioner policije naredio da se Keljmendi pusti. Takođe, Marković je saopštio i da je Rakočević veliku imovinu, koja uključuje i turistički kompleks etno selo “Imanje Rakočević”, zakonito stekao iako je NVO MANS primjetila da se takva imovina nije mogla steći od plate u ANB-u. Marković je bio direktor ANB-a u periodu od 2005. do 2010.

U martu 2013, “Vijesti” su objavile i da je policija započela kontrolu poslovanja etno sela i Rukometnog kluba “Mojkovac”, koga je Rakočević spasio od gašenja i za nekoliko godina doveo u vrh crnogorskog rukometa. “Vijesti” su objavile i da su službenici (tadašnjeg) specijalnog odjeljenja za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala Vrhovnog državnog tužilaštva tražili dokumentaciju o poslovanju etno sela “Imanje Rakočević” i Rukomentnog kluba “Mojkovac”, istovremeno ispitujući trag velikih suma novca koje je na račun ove dvije (Rakočevićeve) firme uplaćivao Dragan Nikolić. Dragan Nikolić je u tom trenutku, kao vlasnik firmi “Werisan” i “Bonik OIL”, već nekoliko godina bio predmet istage u vezi krijumčarenja goriva i cigareta. “Vijestima” je rečeno da Rakočević nije dao traženu dokumentaciju o poslovanju rukometnog kluba, jer je “dokumentaciju uništila poplava”.

Vijesti su objavile i urgenciju Vrhovnog državnog tužilaštva koje je 19. 7. 2011. zahtijevalo da im policija dostavi informaciju i prikupljene podatke vezane za poslovanje Nikolićevih firmi, koje je tužilaštvo tražilo još u novembru 2010. godine.

U aprilu 2011. godine, direktor Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma, Predrag Mitrović, je izjavio da je, u vezi sa poslovanjem fabrike (odnosno kompanija u čijem je vlasništvu fabrika), utvrđeno da su: “neka fizička lica počinila transakcije koje ne korespondiraju sa njihovom imovinom, materijalnim stanjem”, odnosno “taj predmet smo zaokružili krajem prošle godine i on je proslijeđen Vrhovnom državnom tužilaštvu.”

Nema javno dostupnih podataka o tome da li su, i ako jesu, sa kojim ishodom istraženi ovi nalazi Uprave za za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma. Predragu Mitroviću je tri godine kasnije pucano u noge u Podgorici, a napadač nikada nije otkriven.

Zanimljiv je podatak koji su objavile “Vijesti” da su Nikolić, kao i nikšićki “Neksan” Miodraga-Dake Davidovića i cetinjski “Montenegrobonus” i “Jugopetrol” navodno fiktivno izvozili gorivo na Kosovo i za to angažovali cisterne nikšićke firme “M. N. Press” čija je osnovna djelatnost bila štamparska. Upravo će izvršni direktor “M. N. Press”, Slavko Musić, kasnije biti pravosnažno osuđen zbog ugrožavanja bezbjednosti novinarke Lakić. Ovo nije jedina moguća povezanost firmi “Neksan” i “Werisan” i službenika ANB o kojoj su “Vijesti” izvijestile. Krajem oktobra 2015. “Vijesti” su objavile da je specijalno tužilaštvo saslušalo direktora Uprave carina Vladana Jokovića i šefa podgoričkog ANB-a Milana Kovačevića, kao i da treba da sasluša Vlatka Rakočevića i Dejana Tomovića - aktuelnog šefa jedne od uprava u ANB-u, jer su sva četvorica stanovala ili stanuju (u tom trenutku) u stanovima koje je gradila firma “Neksan”.

Joković je u trenutku kupovine stana bio direktor ANB-a. “Vijesti” su objavile i da se samo Tomović upisao kao vlasnik, dok su se ostala 3 stana do 2013. vodila na firmu “Werisan”, koja je u zgradi “Neksana” posjedovala 4 stana, kao i da su, prema nezvaničnim saznanjima, sva četvorica kupoprodajne ugovore zaključili upravo sa Draganom Nikolićem, direktorom “Werisana”. Do danas nema javno dostupnih podataka o nalazima tužilaštva ovim povodom.

(Nastavak u sjutrašnjem broju)

Rad na izvještaju omogućila je Fondacija za otvoreno društvo.

Autorka je ovo poglavlje napisala u saradnji sa Teom Gorjanc-Prelević.

( Mirjana Radović )