Apokaliptični prizori dehumanizacije

Traumatična drama savremenog čovjeka koji je „sukobljen sa prirodom i istorijom, sa Bogom i sa samim sobom“, i „svijeta u kom se snaga potrošila, nada izgubila i vjera istanjila“ siže su likovnih epistola, zapravo umjetničko-filozofskog traktata Miloša Šobajića. Quo vadis munde - kuda ideš svijete, njegov je istinski moto. Doista, osjećaj uzaludnosti i besmislenosti, i gnjev nemoći, skolili su čovjeka sred vladajuće ideologije cinizma, pred demonom pohlepe, demonom nasilja. Sve je manje pravde i smisla, saučešća i vjere u svijetu, koji demonske sile vuku ka paklu i prokletstvu. Apokaliptičnim prizorima opšte destrukcije i dehumanizacije, realizovanim jednom eruptivnom energijom, ovaj „metafizičar u tami“, bez moralizatorstva i didaktičnosti, sugestivno ukazuje da je svijet moguće na pragu posljednjeg doba, a da čovjek, gubeći vjeru u ideal, tone u pesimizam i nihilizam. Platna Miloša Šobajića zapravo ovaploćuju onu Židovu misao: „Na ovom svijetu Bog stalno ćuti, samo đavo govori.“

Po završetku Akademije likovnih umetnosti u Beogradu Šobajić se ubrzo seli u prijestoni grad evropske umjetnosti i kulture, sabirno mjesto tolikih smjerova svjetske istorije. On nije postao rob pariskih grehova ni zatočnik asketizma, več je osluškujući zvon horova kroz vjekove, u atmosferi neke emotivne fluidnosti i misaone emanacije, postupno gradio entitet svoje umjetnosti, definišući svoj egzistencijalni i stvaralački kredo. Imaginativnost i inventivnost, te osoben patrimonijum, bili su njegov prtljag. Zapravo genetski stvaralački kod porodice Šobajić, iz ostroškog podnebesja, koja je koncem XIX i prvih decenija XX stoljeća, kad Crna Gora, pod barjakom nezavisnosti, nastojaše da slavi mača doda i slavu duha, dala neporeciv doprinos njenoj prosvjetno-kulturnoj emancipaciji. Istinski susret sa epohom i pitanjem o „vjerodostojnosti ovog života, o vjerodostojnosti njegovog cilja“, Miloš Šobajić je ostvario u Parizu, u njegovom jedinstvenom splinu.

Mračne slike urbanog lavirinta i sterilizovanog života jezovito svjedoče o dekadentnosti i depersonalnosti, o piru birokratsko-činovničkog simpliciteta, o faktu da su ljudi samo marionete na uzicama ovog svijeta i njegovih gospodara. Duhovna klaustrofobija i puka egzistencijalna ugroženost kao da su dio čovjekovog prokletstva i njegove sudbine, a „njegove vrline samo maskirani poroci.“ Agoniju degradiranog pojedinca umjetnik prikazuje u aluzivno-halucinantnim ambijentima, ogrezlim u demonskoj pustoši i drskom sjaju predmeta sa nekog otpada, najvećma kada i lavaboa. Tako je nastala jedna hronika apsurdnosti prozaičnog, materijanog svijeta, i svijeta noćnih mora i duhovne ispraznosti. Nema naracije, već evokativnosti i asocijativnosti u njegovim slikama, koje ekspresivno ukazuju na ekstremne situacije i koje su vid unutrašnje pubune protiv trivijalnog i demonskog svijeta. U tom maniru ovaj ingeniozni autor vremenom univerzalizuje problem, od individualiteta ka totalitetu, ispoljavajući humanističke porive uz ekspliciranje određenih moralnih i duhovnih istina.

Pandemonijumski prizori puni su pričina sna, bespomoćnih spodoba koje u grču gotovo umiru od želje za smrću, a sve u tonalitetu nespokoja i beznađa. Neka vulkanska eruptivnost izbija iz ovih halucinantnih scena, energija životodarnosti, pečat svevremenosti. Ima u ovim košmarskim vizijama - biografiji duha epohe, reminiscencija na Bošov instrumentarij, ali travestiran u savremene odore. U komunikaciji sa fantastama i nadrealistima, misticima i simbolistima iz kulturne memorije, pobratimstvom „ukletih“, Šobajić gradi svoje poetičke kanone. Upravo, sinteza klasičnog i modernog i harmonija banalnog i uzvišenog, geometrizovanog i organoidnog, čine njegov estetski diktat, njegovu jedinstvenost u Panteonu savremenog evropskog slikarstva.

Da li su grijeh i ludost univerzalno stanje čovječanstva, koje hodi armagedonskom usudu - sudnjem danu kad će se vrijeme okončati a vječnost otpočeti, iskonsko je pitanje. Ima u tim kontrapunkitiranim scenama, punih dinamizma u jedistvu akcije i emocije, Blejkovih refleksija, stava o neminovnosti razure ovozemaljskog, smrtnog i iskvarenog svijeta, koji će smijeniti istina i vječnost, kao i Zaratustrine dualističke religiozno-filozofske doktrine po kome je ovaj svijet scena stalne borbe dobra i zla. Uistinu, destruktivnost, militaristički humanizam, odsustvo emaptije i poplava mediokritetstva, produkuju eshatološku dramu i minorizuju optimizam. Hoće li čovječanstvo uspjeti da postane oaza mudrosti i razboritosti, spokoja i sreće, velika je enigma. Miloš Šobajić emfatično, zvukom jerihonskih truba, ukazuje na opasnost sveprisutnu i svevideću, i nastoji da aktivira „ogroman kapital ravnodušnosti kojim raspolaže golem svijet,“ izolovan iz toka istorije.

U vremenskom slijedu figure na njegovim platnima se posve modifikuju, zapravo svode na trag, pokadšto na androidne fosile, na anatomske elemente sred kakve satanske laboratorije. Atmosfera straha i beznađa potencira se koloritom koji je istodobno i evokacija adske vatrene rijeke, tjelesne truleži i urbane zagađenosti. Njegov rukopis dobija nov rafinman, očitovan u sočnim namazima širokog gesta, realizovanim u nekoj ekstazi katarzične srži. Šobajića interesuju i drugi medijumi. Njegove skulpture, prepaririani degenerici grčevite mimike, djeluju provakativno, morbidno. To su redovnici pakla, hodočasnici prolaznosti i smrti.

Radovi ovog istinskog nasljednika „mita i magije“ nalaze se u mnogim prominentnim evropskim galerijama i muzejima, u mnogim privatnim kolekcijama. Riječju, njegovo djelo potvrda je one drevne teze da je „u umjetnosti dovoljno dobro samo ono što je najbolje“.

( Niko Martinović )