Drevna sekularnost

Borba s bogovima: ateizam u antici - Battling the Gods: Atheism in the Ancient World; Tim Whitmarsh; Faber & Faber, London, 2016; 303 str.)

Tim Vitmarš, prof. grčke kulture na Kembridžu, razborito se rve s bezmalo neuhvatljivim uvidima o drevnom ateizmu među Helenima. U klasičnim studijama ateizam još uvijek nije prisutan kao jasno određen svjetonazor, jer su stari Grci generalno uzimani kao pijetetan narod.

Zapravo, ateizam je kovanica iz ere Prosvijetiteljstva, u 17. i 18. vijeku, isto kao što se "klasicizam" jedva odvojio od teoloških studija u 19.v., postavši, na sreću, zasebna naučna disciplina. I pored toga, Borba s bogovima je prevashodno istorija ili arheologija (više nego filozofija ili teologija) jedne misli, i u rukama klasiciste dobiće sasvim drukčiju konotaciju nego kod teologa. U neku ruku to može biti smetnja u današnjoj crkvenoj istoriji, ako ne i u jednom dijelu istoriografije, zato što se njome nužno ne bave klasicisti bez većih (vjerskih) predrasuda. Autor već u predgovoru otvoreno nagovještava da su knjige o istoriji grčke religije napisali sve sami vjernici i ovu tvrdnju aksiomatički potvrđuje tako što navodi izvjesna neplauzibilna tumačenja. Od početaka klasicizma istoričari grčke religije isprobavaju sve načine da mnogoboštvo definišu tako što će ga kontrastovati s monoteističkim religijama modernog Zapada, a pogotovo sa hrišćanstvom. I to je taj istoriografski problem.

Današnji klasicisti se, naprotiv, pomno trude da izbjegavaju "pokrštavanje" starih Grka ("kardinalni prestup na akademiji!"), s tim što standardni udžbenici imaju tendenciju da u suštini opisuju grčki politeizam kao neposrednu inverziju modernog hrišćanstva (a posebno u njegovom protestanskom ruhu). Ta vrsta istoriografije je pretežno fokusirana na "kolektivnu umjesto na individualnu kontemplaciju... na sveopšti utisak umjesto na unutrašnje nazore, na konformizam drevnih akata umjesto na izučavanje tekstova".

Samim tim, pogrešno je sugerisati da je grčka religija u potpunosti naturalizovana u svakodnevnim poslovima drevnog grada i da se zbog toga svijet praktično nije mogao zamisliti bez vjere. Apropo tome, postoji priča pripisana Diogenu, filozofu-ciniku. Dok se neki čovjek divio natpisima na hramovima koje su ostavili ljudi preživjeli u burama, Diogen je uzvratio da bi tih natpisa sigurno bilo daleko više da su oni koji su poginuli u burama bogovima takođe mogli da ostave svoje zahvalnice.

Ili, u prvoj rečenici predgovora očito revolucionarnih Genealogija Hekateja iz Mileta (umro 476.g. prije Hrista), Herodotovog prethodnika, od čega imamo samo fragmente, stoji vjerovatno kamen-temeljac budućeg kritičkog pristupa istoriji: "Ja zapisujem stvari onako kako one meni izgledaju da jesu", izjavljuje on, "zato jer su priče Grka brojne i besmislene."

Nevjerica je, za Vitmarša, stara koliko i čovjek. Već u 4. vijeku p.h., Platon, jedan od filozofskih očeva hrišćanstva, zamišlja kako neki vjernik očitava bukvicu ateisti: "Ti i tvoji prijatelji niste prvi koji imaju takvo gledište o bogovima!" Vitmarš drži da je ateizam najvećma namjerno apstrahovan iz istorije ili je njegov značaj nedvosmisleno minimalizovan.

Kroz ovakve izdvojene fragmente on će doći do definicije ateizma kao sasvim validnog i racionalnog pogleda na život u antici. Onamo gdje je u pojedinim razmatranjima, možda ishitreno, naslutio veći dio slike na mjestu gdje očito stoji samo nekoliko piksela, ne treba uzeti za zlo. Njegova knjiga se nezadrto trudi da razuvjeri obje zaraćene strane tzv. novog ateizma: sljedbenike koji žele da pokažu kako je skepticizam prema natprirodnom nastao kao rezultat progresivnog napretka kulta nauke nad religijom, i vjernika koji naročito danas tvrde da je čovjek od pamtivijeka programiran da vjeruje.

Prvo vrijedi utvrditi da je sveštenstvo u staroj grčkoj bila samo uloga unutar zajednice, a ne duhovni poziv. Nedostatak političke centralizacije pomagao je polisima u tehnološkim inovacijama i pri eksploataciji prekomorskog tržišta. Većim dijelom vremena takođe nije bilo nikakve želje niti pokušaja da se nametne teološka ortodoksija. Grčki mit je zapravo narodna mudrost, narativni lijepak što spaja brojna društva, a ne doktrina nekog sveštenika koji propisuje kako, šta i zbog čega treba da se vjeruje. Dabome, mitovi su uglavnom bili moralistički, ali su ujedno znali da budu i zabavni, zanimljivi i eksperimentalni. Mitovi su, prije svega, bili priče, a ne propovijedi. Kada su Grci razmišljali o prirodi svijeta, oni su to radili putem medija kao što je filozofija, a ne posredstvom religije.

Samim tim, njihovu filozofiju nije nikada sponzorisala niti ju je regulisala država. Svejedno, Homerove i Hesiodove ideje o bogovima jesu bile napadane i često odbacivane, a to je bio slučaj i sa pomenutim Hekatejem. Na pisce epova često se gledalo kao na predstavnike arhaizma nesuprot onoga kako su filozofi definisali sebe. Jer kad bi presokratovci govorili o božanstvu, često bi to mogli čitati i kao "priroda". "Bog" je najvećma bila metafora kojom se objašnjavala međusobna povezanost u životu.

Presokratski filozofi za Vitmarša igraju još jednu ulogu u izgradnji modernog ateizma i sekularizma u tome da njihova filozofija slavi kritički duh i volju da preispita primljene vrijednosti. Ova faza grčke filozofije počinje u 6.v.p.h. na zapadnoj obali Turske, u Joniji, gdje su Grci živjeli već pet vjekova. Fascinantno je kako se ti filozofi fokusiraju na ne-natprirodne solucije: porijeklo postojanja - uče oni - leži ne u božanskoj kreaciji, nego u fizičkoj materiji. Ksenofan iz Kolofona, kritikujući da ljudi zapravo stvaraju bogove po uzoru na sebe (i kokošiji bog bi, kaže on, imao i krila i krestu na glavi) bogove sa Olimpa premješta u svako živo biće, u nauku i u materiju. Ksenofan na taj način prisvaja tvrdnje modernih kognitivnih teoretičara koji danas objašnjavaju porijeklo religije u primjerima ljudskog strijemljenja ne bi li razjasnili nerazjašnjivo u terminima intencija antropomorfnih figura. Naravno, Ksenofan nije bio ateista u pravom smislu riječi. On nije negirao postojanje božanstva, ali ga je radikalno redefinisao, tako da je ono postalo objašnjenje za život i kretanje.

Iz druge perspektive, ovo je bio najrazorniji napad na tradicionalnu grčku religiju stvorenu oko obožavanja hramova i statua. Hijerarhija je tako osnažena između uma i tijela, racionalnog i čulnog, božanske istine i smrtnog iskustva. Ovakvu hijerarhiju je docnije pozajmio Platon, a njome će se naposljetku oblikovati razvitak ranog hrišćanstva. Pored njega, Anaksimandar je tvrdio da je život nastao iz vode, od prvobitnih vodozemaca. A Hipo iz Samosa je prvi predložio da je duša sasvim tjelesna materija i da ona nije ništa više od mozga - još jedan radikalan korak, jer je duša bila relativno nova pojava u grčkoj misli.

Vremenom je, najzad, zaživjela opasna ideja da je heterodoksno religiozno vjerovanje sasvim dovoljno da priprijeti temelju države i ono je sazrelo za beskrupuloznu političku manipulaciju. Pojedinci su pozivani na sud zbog svetogrđa, a nekima poput Protagore, još jednog presokratovca, knjige su navodno zbog bogohuljenja stavljane na lomaču. Bez obzira na to, Vitmarš ovakve slučajeve naziva vrlo rijetkim u grčkom društvu.

Ono što pokazuje atinski primjer prilikom takvih nadasve političkih ciljeva jeste da čak i unutar grčkog politeizma, inače vrlo prilagodljivog sistema, mješavina religije, zakona i imperijalizma u suštini postaje veoma toksična. Sa toliko novca, slave i moći u pitanju, Atina iz kasnog petog vijeka ponudila je najbližu preteču svetim rimskim i helenističkim centralizovanim političkim imperijama. Tako da možda i ne treba da iznenađuje što će religija postati jedna od poluga vlastodržaca.

( Ratko Radunović )