Sedam godina muke bez struje i vode

Porodica Bužalja živi u kući bez struje i vode u ulcinjskom naselju Štoj, stotinak metara od hotela i luksuza.

Njihov dom je tik uz magistralu ka Adi Bojani, kojom svakodnevno prođe hiljade automobila iz kojih se čuje glasna muzika, ali omalena žena Ardijana Bužalja (44) kaže da joj nije do pjesme.

Ona je rodom iz Prizrena, priča da luksuz nikada nije probala i da ne razmišlja o njemu, a i lice je odaje da je život nije mazio.

Sa njom žive petnaestogodišnja kćerka Vesa i bolesni roditelji Jagoda (67) i Đemailj (74).

Tvrdi da u kući već sedam godina nema vode i struje, jer nemaju novca da plate račune.

Na terasi na spratu trošne kuće, Đemailj priča kako je 2003. prodao imovinu u Prizrenu i kupio kuću u Beogradskokm naselju u Štoju, kod Ulcinja.

Kaže da se nadao da će kćerka i unuka u turističkom gradu imati bolji život.

Tvrdi da penziju nijesu ostvarili, uprkos tome što su imali po 30 godina radnog staža.

Priča da su nedjeljama bez ikakvih prihoda, jer je na zalasku sezone bez posla ostala i Ardijana koja je čistila kuće bogatim komšijama i vikendašima.

“Vodimo se kao raseljena lica sa Kosova. Obraćala sam se na neke adrese za pomoć, ali uzalud. Onda mi je jedan prijatelj predložio da svoju muku ispričam na Fejsbuku. To sam i uradila u uvjerenju da još postoji dobrih ljudi. Uradila sam to zbog moje Vese, koju ove godine nijesam uspjela da upišem u školu”, kaže Ardijana dok se guši u suzama.

Na pitanje gdje je djevojčica, Ardijana kaže da se zaključala u sobi “čim je čula da dolazite”.

“Ona je dobro dijete, stidljiva je, ali je sramota da sluša ovo što pričamo. Od osme godine nema televizor, radio, frižder, bojler, Internet... Ne dolazi joj društvo, niti ona gdje ide”, rekla je Ardijana.

Pričaju da kuvaju na plin, a kad ga nestane - na drva. Vodu donose kantama iz bunara, udaljenog oko 250 metara.

Na pitanje kako se hrane kad nemaju frižder da čuvaju namirnice, Ardijana odgovara:

“Moramo da pojedemo isti dan sve što dobijemo. Ako prenoći na ovim vrućinama, sjutra više nije za jelo”.

Pokazuje na dvije gajbe paradajza koji im je, kako kaže, dan nakon objave na Fejsbuku, donio mještanin Baro Vuković.

“Eto, bio je dobar kad ga je donio, ali sad već počinje da truli. Ali, još može da se jede”, kaže Đemailj.

Ardijana priča da su “nekako i prolazili”, dok joj je ujak bio živ.

“Komšije nijesu kao što su nekad bile. Ali, ne možemo iz ove kože”.

Vuković je prvi od mještana dotrčao u pomoć porodici Bužalja.

Na društvenim mrežama već je uspostavio kontakte sa humanitarnim organizacijama i građanima, kako bi, za početak, Vesa nastavila školovanje i bar nakratko otklonila mrak sa sudbine i živjela kao druga djeca.

Unuci ništa ne može da priušti

Đemailj kaže da je posebno vezan za unuku i da ga boli što ne može praktično ništa da joj pruži.

“Kaže mi često - 'deda da nemaš za žvake'. Tada mi dođe da se ubijem, jer ni to ne mogu da joj priuštim. A ona je skromna, zna sve i zna da mora da se navikne na ovakav život”.

Njegova supruga Jagoda bolesna je i leži u sobi.

“Sve moramo ovdje da platimo, a kako. Pregled košta osam eura, a ljekovi su skupi bez recepta”, kaže Ardijana.

( Samir Adrović )