Anemija je moj neprijatelj već deceniju
Biljana (44) priča o svojoj anemiji koja je iz akutne prešla u hroničnu. Kako se živi sa stalnim nedostatkom gvožđa i koji su simptomi ovog problema saznajte iz njene ispovijesti
Kada čujemo da neko boluje od anemije, pomislimo da to i nije tako strašno. Ipak, oni koje ovo stanje muči duže vrijeme, ne bi se baš složili sa nama. Anemija i te kako ima moć da poremeti svakodnevni život - bilo da se bavimo fizičkim ili intelektualnim poslom, bilo da smo majke, domaćice, studenti, penzioneri , anemija je uvijek nepoželjan gost. A ipak tako čest. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da danas čak dvije milijarde ljudi u svijetu boluje od neke vrste anemije. I pored činjenice da je gvožđe jedan od najrasprostranjenijih elemenata u prirodi, često nam fali. A kada u krvi nema dovoljno gvožđa, nema ni transporta kiseonika do ćelija, a samim tim ni pravilnog rada mišića, kao i brojnih biohemijskih reakcija u organizmu. Naša sagovornica Biljana osjetila je malokrvnost u najgorem obliku. Pored toga što se sa anemijom bori skoro deceniju, nedavno je saznala da ima i anginu pektoris.
“Sada imam 44 godine, a sa anemijom sam se prvi put srela kada sam imala 34, nedugo nakon što sam rodila svog drugog sina. Nevoljno to kažem, ali problemi su počeli nakon carskog reza i užasnog pada hemoglobina koji je uslijedio. Nakon porođaja ostala sam u bolnici deset dana, jer je hemoglobin bio veoma nizak - imala sam krvarenje i došlo je do toga da čak moram da primim transfuziju. Sa savjetima i terapijom sam otpuštena sa svojom bebom i nedugo zatim je situacija bila bolja. Nakon mjesec dana kontrolisala sam krvnu sliku i nalaz je bio sasvim uredan”, prisjeća se Biljana, koja nije dugo bila bez problema.
“Nakon pola godine počela sam da osjećam umor. I imala sam razlog za to - imala sam bebu, ustajala noću po nekoliko puta, a moj dvogodišnjak (starije dijete) bio je veoma aktivan. Dojila sam bebu i bila stalno pod stresom. Međutim, znala sam da sve to nije uzrok moga umora. Imala sam starijeg sina i sve sam to već jednom prošla. Ova vrsta umora razlikovala se od svega što sam ranije iskusila. Bila sam nenormalno pospana, dešavalo se da suprug ne može da me probudi. Ponekad nisam bila u stanju da podignem ruku, taj osjećaj je bio toliko neprijatan. Ali, znate kako je - kada imate tako malu bebu, sve zdravstvene probleme koje imate nekako pripisujete hormonskim promjenama koje donose trudnoća i porođaj. Tako sam i ja mislila. Naravno, griješila sam”, priča naša sagovornica.
Komplikovane situacije
“Trpjela sam ove probleme još pola godine. A umor nije bio jedini simptom, čak je postao i najmanji problem. Imala sam česte vrtoglavice, nekada čak i nesanice (ali, uz konstantnu pospanost) i nemogućnost da se skoncentrišem na bilo šta, pa čak ni na priču koju čitam djetetu. Misli su mi bile konfuzne, razmišljala sam o nekoliko stvari istovremeno, a onda bi se sve one odjednom raspršile i moj mozak postajao je prazan, tup. Ne znam kako bih vam bolje to objasnila...Što je najgore, počela sam da gubim mlijeko i prestala sa dojenjem. Moj mlađi sin tada je imao već godinu dana i nije to bilo tako strašno, ali ja sam znala da se nešto dešava sa mojim tijelom i da ću zažaliti ako se ne javim ljekaru”, prisjeća se Biljana. Na sreću, nije trebalo mnogo da se uzrok problema otkrije.
“Počeli smo dijagnostiku sa krvnom slikom, nalazom urina i onim osnovnim pregledima. I tu smo stali, čim smo dobili nalaz krvi. Loša krvna slika, niski eritrociti i izuzetno nizak hemoglobin upisali su u moj zdravstveni karton još jednu epizodu anemije. Nisam se iznenadila jer sam pretpostavljala da je to u pitanju - svi simptomi vodili su tome. Ljekar mi je odmah prepisao preparate gvožđa, dobila sam naređenje da promijenim način ishrane, dobila spisak namirnica koje bi trebalo da poboljšaju moju krvnu sliku. Sada sam znala o čemu se radi i bilo mi je lakše. Redovno sam pila ljekove, ignorisala zatvor i mučnine koje sam zbog njih osjećala i pravilno se hranila. Liječenje je urodilo plodom - nakon mjesec dana moja krvna slika bila je mnogo bolja, ali je ljekar preporučio stalno praćenje”, kaže Biljana.
Pridružile se i aritmije
“Moram da priznam da sam od tada krvnu sliku redovno kontrolisala. Bojala sam se, jer sam imala dvoje djece i nisam željela da se igram sa svojim zdravljem. Ipak, anemija se nekako opet uvlačila u moje tijelo. Eritrociti i hemoglobin su počeli opet da padaju, ali ovoga puta ne tako drastično. Uveli smo lijekove, pila sam sok od cvekla, razne preparate koji su imali zadatak da povrate moje zdravlje... Ovoga puta sve je išlo teže. Počela sam da osjećam aritmije koje su ponekad bile veoma jake i trajale po nekoliko sati. Povezivala sam ih sa anemijom, jer sam znala da su ponekad njen pratilac, ali nisam mogla da budem mirna. Posjetila sam kardiologa, koji je potvrdio da je sve u redu, ali i da moje srce zbog manjka kiseonika u krvi mora brže i jače da radi. To je bio razlog aritmija koje su mi i te kako remetile svakodnevni život”, priča naša sagovornica.
Prihvatanje problema
“Danas je moja anemija pod kontrolom. Međutim, često se opet javi. Odmah je tu umor, slabost, glavobolje, vrtoglavica. Naučila sam da živim sa njom, posmatram je kao doživotnog saputnika. Srce je, nažalost, stradalo. Oslabio mi je srčani mišić i nedavno su mi dijagnostikovali anginu pektoris. Boriću se i sa njom, kao sa anemijom. Svjesna sam problema i odmah se uhvatim u koštac sa njim, čim se pojavi”, optimistična je Biljana.
Šta je anemija?
Anemija predstavlja smanjenje broja crvenih krvnih zrnaca, koncentracije hemoglobina i mase eritrocita u krvi, zbog čega se redukuje dostava kiseonika u mozak, srce, mišiće i druge organe. Veliki procenat populacije na našoj planeti pati od anemije, a većinu čine žene, vegetarijanci i djeca. Anemija se može razviti kao posljedica obilnijeg krvarenja, usled nedostatka folne kiseline ili vitamina B12, zbog poremećaja u sazrijevanju eritrocita, kao i zbog povećane ili ubrzane razgradnje crvenih krvnih zrnaca. Ipak, najčešći uzrok malokrvnosti jeste nedostatak gvožđa.
( Jovana Obradović )