Pajović - prvi čovjek u državi

Moram da priznam da mi je trebalo vremena da ukapiram kako novi predsjednik Političkog savjeta Pozitivne nije moja tašta. Bez naočara, zatečen dakle, nazirem lik na ekranu sa svježe natapiranom, ofarbanom kosom, glava reklo bi se tek izvađena ispod haube čuvene podgoričke frizerke, teta Dare. Prepadoh se - moja tašta prihvatila ponudu Pajovića. Zaustih da kažem - gdje ćeš '45. u četnike, majko moja, kad čujem glas koleginice Rabrenović koja kaže kako se ipak radi o Ranku Đonoviću. Nekadašnjem direktoru rahmetli Liberalnog saveza. Ako još ko pamti tu stranku, a kamoli njenu sekretaricu. Jer Ranko je kod Slavka upravo to bio.

Nije iznenađenje što je Pajović baš Đonovića izabrao za lidera svog saveza. Štaviše, to je logičan i očekivan epilog. Jer nakon što je Milo postavio Darka za šefa Skupštine, onda i moja tašta može da bude predsjednik Političkog savjeta Pozitivne. A Ranko Đonović Darkova sekretarica.

Ali, Pajović je majstor kome bi Potemkin pozavidio. Od svega zna da napravi pitu. Tako je Draga Đurovića promovisao u zaštitnika grada Nikšića, video materijal za aferu Snimak u najsubverzivniji atak na DPS tvrđavu, a Milovu odbranu od 27. januara u vrhunski patriotski čin. Potemkin je upriličen i za Đonovića. Da bi sve izgledalo stvarno - i da je Pozitivna stranka, i da je Darko šef parlamenta, i da je Ranko bivši direktor LSCG i da je Crna Gora ozbiljna država... Kao potvrđeni dramaturg i scenarista, Pajović nas je vratio 20 godina unazad, podsjetio na herojske dane liberala i onda sasvim prirodno zaključio kako je ponosan što mu je jedan od njih, Ranko Đ, predsjednik Političkog savjeta. Nije zalud rečeno - čime se budala ponosi, pametan se stidi. Tako se samo kaže, što ne znači da je Đonović za sakrivanje a ne za pokazivanje, još manje da je Pajović budala. Ko bi to mogao i da pomisli za drugog čovjeka u državi. Ili prvog, posle Filipa na konju.

Zbilja, zašto Darko nakon što sasvim izvjesno propadne na oktobarskim izborima, ne bi bio novi Filip. Milov kandidat za predsjednika. A znamo da onaj koga Milo predloži, makar se zvao i Migo Stijepović - pobjeđuje. Time bi Pajović došao u još bolju situaciju od sadašnje: mogao bi nekom zalutalom i kritički nastrojenom članu GO da kaže - pazi kako pričaš sa mnom, ja sam prvi čovjek u državi! Evo nekoliko razloga zašto bi DPS zaista trebalo da ozbiljno razmisli o predsjedničkom kandidatu Pajović Darku:

Visok je skoro koliko i Filip.

Više liči na čaj od uve nego onaj od nane.

Ne koristi, ali može da šteti.

Nikad nije bio predsjednik Crne Gore.

Pronašao rupu u viševjekovnom Miločerskom parku gdje će Milo, pardon Statis, graditi apartmane.

Svakodnevno brani Pink i Informer od Đoleta Soroša i medijske mafije.

Bolji je kandidat od Purka.

Ima potpisan ugovor sa Migom o saradnji Skupštine Crne Gore i Sent Etjena.

Odbio da otputuje na doručak kod Obame kako bi odbranio državu, to jest premijera.

Ponosan na Azru, a još više na Đonovića.

Prija mu pratnja i rotacija više nego Ivanu Brajoviću.

Najbolji je drug Mića Orlandića i Sulja Mustafića.

Milutin Simović na oči ne može da ga vidi.

Zna sa spermatozoidima.

Dobar govornik.

Harizmatičan kao Ranko Đonović.

Nije gori od Filipa.

Bojim se da jeste, a nadam se da nije.

Šalu na stranu. Ali kako kada je Pajovićev izbor Ranka Đ. za šefa Političkog savjeta vic godine. Još me stomak boli od smijeha kako je subnina udesila da najveći pajac crnogorskog političkog života za posljednje tri decenije završi uz rame najvećeg laika - kome do danas, kako kaže Sveto, nije uspjelo da savlada padeže i pristojno upari kravatu i sako. Istog dana kada je Sveto prihvatio doživotnu krivicu, Darko nam je predstavio Đonovića. A onda je Marović u pisanoj formi objasnio kada su i zašto on i Darko posrnuli i postali gubitnici - onda kada su pomislili da su njihovi privatni interesi važniji od interesa onih koji su ih birali. Za sve ono što je uradio onima koji su mu vjerovali - Sveto, hrišćanski, traži oprost. Pajovića tek to čeka. Onda kada se, kao Budvanin, osjeti manjim od najnižeg. I kada na tu temu Đonović da izjavu za "Minut, dva".

Čudo su metafore. Bravo ti ga, Pajoviću.

( Željko Ivanović )