Ispovijesti šokantnije od mahanja oružjem

Britanski reditelj Pol Blejk napravio je novi dokumentarac koji na unikatan način pruža rijedak uvid u život 225 bandi koje operišu na prostoru Londona.

“Gangland”, koji je podjeljen na dvije epizode, unikatan je po tome što je autor dao kamere članovima bandi kako bi oni snimali što žele, umjesto da on snima njih, a rezultat je ispao šokantniji nego što je očekivao.

Blejk čak nije ni bio u kontaktu sa protagnostima, već im je ostavio kamere na unaprijed dogovorenim mjestima u centru Londona gdje nema video nadzora i gdje niko nije mogao vidjeti članove bandi kako dolaze. Kasnije bi pokupio snimljeni materijal, ne znajući što sadrži.

“Nisam upoznao članove bandi koji su snimali, oni nisu željeli da se sretnemo, tražili su kontrolu i distancu. Iskreno, bio sam srećan zbog toga, pogotovo kada sam vidio dostavljeni materijal, koji je šokantan”, izjavio je Blejk za “Gardijan”.

Reditelj već više od deset godina pokušava da snimi dokumentarac koji bi uhvatio misli i motivaciju članova bandi i pomogao u razumijevanju zašto dječaci od 12 godina bivaju ubjeni u ratovima bandi.

On je kazao da je bilo veoma teško prodati ovu priču, jer su mu uporno svi govorili da je u pitanju priča koja nije relevantna.

“Ovaj dokumentarac proizašao je iz činjenice da sam crnac, koji je rođen u ovoj zemlji i bijesan što nikoga nije briga za crnu djecu koja umiru, nikoga nije briga zbog svega što proživljavaju njihove porodice. A to se moglo desiti meni ili djeci nekoga od mojih prijatelja. Duboko me potreslo to što se sve ovo događa već godinama, ali su ova djeca i dalje bezlična, samo još jedan redak u novinskom članku”, istakao je reditelj.

Tek je 2015. Channel 5 odlučio da podrži ovaj dokumentarac. Blejk je nakon više godina građenja veza sa svijetom uličnih bandi uspio da pronađe grupu spremnu da izađe pred kamere i ispriča svoju priču. No, usred snimanja sve je pošlo dođavola. Dva mlada člana bande su završila u zatvoru tokom iste nedjelje, a sedmicu kasnije treći je upucan. Preživio je, ali je morao pod policijsku zaštitu, pa je snimanje postalo nemoguće i Blejk je morao da počne ispočetka.

Tek tada je došao na ideju da dozvoli članovima bandi da snimaju sebe, prevazilazeći prepreku koju je činilo to što se na pričanje sa novinarima gledalo kao na cinkarenje. Ispostavilo se da je u pitanju plodan, ali i stravičan proces.

“Na prvom snimku koji sam dobio vidjeli su se revolveri i ogromna količina droge. Bio je to ulaz u svijet kojem ne pripadam i to što sam imao tu distancu me je podsjećalo da je moj posao da ispričam njihovu priču”, kazao je Blejk.

Raspoloženje ovih mladih ljudi da pričaju pred kamerama, sa licima prekrivenim maramama, ne samo o drogama i oružju, već i o njihovim motivima i ambicijama došla je s vremenom i Blejk smatra da ti snimci najviše otkrivaju.

“Primijetio sam da nam nisu samo pokazali što rade, već i što misle i zašto to rade. I to je vjerovatno šokantnije od mahanja oružjem. Oni pričaju o tome kako zapravo žele da zarade, ali i da ulože u svoje zajednice, kako samo žele da prežive, ali da ako to znači da moraju da otmu od nekoga drugoga, onda će to i učiniti. I to nije rekao neki novinar ili reditelj, to su oni sami rekli", priča Blejk.

Film ne prikazuje samo sirove, necenzurisane momente poput onih kada dileri droge skrivaju svoje proizvode od policije, već i ljude koji nisu u bandama, ali su okruženi njima i koji često završavaju mrtvi.

( Stefan Strugar )