Nemilo za nedrago

Danas je održana 42. sjednica Savjeta za finansijsku stabilnost, kojom je predsjedavao dr Radoje Žugić, guverner Centralne banke i predsjedavajući Savjeta. Sjednici su prisustvovali i ostali članovi Savjeta: Darko Radunović, ministar finansija i Zoran Đikanović, predsjednik Komisije za tržište kapitala. Po pozivu, sjednicama Savjeta prisustvuje Predrag Marković, direktor Fonda za zaštitu depozita.… Na osnovu analize uticaja svih pomenutih faktora na stanje ukupne privredne stabilnosti, sa posebnim akcentom na stabilnost finansijskog sistema, Savjet je zaključio da je finansijski sistem relativno stabilan i da su prisutni rizici umjerenog intenziteta. … (Izvor: CBCG web stranica, SAVJET ZA FINANSIJSKU STABILNOST, Podgorica, 03.12.2018.)

Ovo se odigralo na početku sedmice. U petak je uvedena prinudna uprava u dvije banke u zemlji. Kao što slijedi: “CENTRALNA BANKA CRNE GORE Podgorica, 07.12.2018; Obavještavamo javnost da je Centralna banka Crne Gore, dana 7. decembra tekuće godine, donijela rješenje o uvođenju privremene uprave u Atlas banci, kao i rješenje o uvođenju privremene uprave u IBM banci. Rješenja o uvođenju privremene uprave donijeta su na osnovu rezultata kontrola koje su prethodno sprovedene u Atlas i IBM banci, a koji su pokazali da kapital kojim ove banke raspolažu ne odgovara nivou rizika njihovog poslovanja.”… (Izvor: CBCG web stranica “Uvedena privremena uprava u Atlas i IBM banci”.)

Minimum institucionalne transparentnosti je da se dokumenta rješenja o uvođenju prinudne uprave podijele sa javnošću; da se objelodani ko je potpisao rješenja. Još važnije je da su mediji 8.12. istakli da su depoziti fizičkih lica 67 miliona euar (Pobjeda, 08/12/18, str. 6). Revizijski izvještaj banke za 2016, što je posljednji javni dokument o ozbiljnim podacima koji se tiču malih deponenata, naglašava drugu brojku, u vrijednosti od 118 miliona eura (str. 76, zbir depozita po viđenju i ročnih depozita fizičkih lica). Stoga je neobično da niko ne odgovara na pitanje - gdje su revizorski izvještaji banaka za 2017?

Suština o formalnim razlozima za uvođenje prinudne uprave nalazi se u guvernerom citatu sa pres konferencije: “Kroz naše mjere smo značajno unaprijedili rad, ali se dešavaju dva ekstremna slučaja pad garancije od 15,2 miliona što je i malo negativan uticaj na kapital i solventnost.

Drugi slučaj je blokada od 63 miliona eura od strane nadležnih organa…” (Portal Vijesti, 11.12.)

Prvi razlog je zamešateljstvo plaćanja 15,15 miliona eura zbog hotela u Baru, za koji je banka platila garanciju koju je izdala prema kompaniji iz Dubaija. Nesporno je da je garancija protestirana. Banka nije namjeravala da je isplati, pa su se na sudu potrošile dvije i po godine oko igrarije da se dokaže da je banka izdala “nacrt garancije”. Međutim, trošak se morao tada uknjižiti kao rezervisanje, pošto je bila izvjesna visoka neizvjesnost, koja se brojčano mora prepoznati u izvještajima banke. To određuju pravila CBCG, koja propisuje kontni plan za banke. A, što su tokom više godina eksterni revizori isticali u kvalifikacijama mišljenja. Zato je ovo putešestvije iz ničega u ništa, podjednaka odgovornost CBCG i glavnog akcionara, odnosno uprave i menadžmenta banke, onomad i sad. I, nije u pitanju nikakav “ekstremi slučaj”.

Kratka digresija, prije prelaska na drugi razlog za uvođenje prinudne uprave. Sada se slučajno može saznati da je upravom banke, koja je sada pod prinudnom upravom, ranije predsjedavao beogradski profesor, koji je bio i predsjednik komisije za doktorat prvog čovjeka CBCG (izvor:Predlog odluke 982-7 od 30.11.2011). Kao i da sadašnjom upravom iste banke predsjedava član iste komisije za doktorat. Dok je treći član čuvene-po-konfliktu-interesa komisije, koju ni jedna Burkina-Faso bruka ne može objasniti, lojalni viceguverner. To je onaj akademski profil, koji je sebe u strukovnom smislu pobrisao onomad, kada je isprljan sa 500 eura humanitarne podrške zbog navodnog objavljivanja knjige, koja se tekuće prodaje na trošnim haubama na Tuškom putu za 0,50 eura. Uh, kako su kod nas struka i institucija nevažni.

Nego, nazad na razloge uvođenja prinudne uprave: iz medija se saznaje da je drugi razlog nešto kao nebankarsko naklapanje. Povezana lica su (što će reći, glavni akcionar i njemu uvezane osobe i/ili pravna lica) uzela kredite; nisu mogli da ih vrate; dali su fiducije na imovinu, koje su postale nenovčana imovina banke. Svaka ova riječ i rečenica govori u prilog argumentu da je CBCG odradila svoj posao, zanemarujući rizike u knjigama banke.

Guverner, s druge strane, ističe drugačiji razlog za uvođenje prinudne uprave: blokadu sredstva od 63 miliona eura, a koja je tražena od poreznika, ako se dokaže da se bruto prometi mogu koristiti za obračunavanje poreza po odbitku, mada je glavni akcionar banke nedavno tvrdio da ima mišljenje ministarstva finansija da to nije moguće. Iako će se morati pokriti svaka poslovna transakcija pojedinačno da bi se mogla odrediti eventualna poreska prinadležnost, ni ovo nije razlog za prinudnu upravu, koja je, da se slijedio zakon, trebala uvesti prvim naznakama uvećanih bruto prometa, neovisno od poreskog rizika.

Iako su ovi razlozi formalne bajke za javnost, a da se sakrije odgovornost, šta se ovo stvarno krije?

Članovi tima kontrole iz 2015, kad je odrađena posljednja sveobuhvatna kontrola, unutar institucije su zvanično upozorili da je adekvatnost kapitala (koeficijent solventnosti) kod navedene dvije banke značajno zakonski neispunjena. Tražili su formalno i promptno uvođenje prinudne uprave. Da je ova korektivna mjera sprovedena na ondašnje brojke i izvještaje predmetnih banaka, možda bi se kreirala objektivna osnova da se “banke oporave” (eventualno). Oboje ranijih viceguvernera su, takođe, tražili pokretanje prinudne uprave godinama unazad. Uvijek su cinično i omalovažavajuće odbijeni iz stolice guvernera.

Sada i brucoši ekonomije i pripravnici bankarstva znaju da je previše kasno i da je previše malo urađeno od supervizora banaka u Crnoj Gori, CBCG. Razlozi za uvođenje prinudne uprave su dimne zavjese, a da se ukine dozvola za poslovanjem. Tek tada formalno i sistemski može da se pokrene postupak pred Fondom za zaštitu depozita. I, da se ne zaboravi: iako je po pozivu direktor FZD-a prisustvovao sastanku uvodno-pomenutog Savjeta za stabilnost finansijskog sistema, tokom sastanka ni jednom riječju nije najavljeno uvođenje prinudne uprave u dvije banke.

To bi bio, da se desio, pokazatelj minimuma ozbiljne, odgovorne, institucionalne saradnje, što bi ukazivalo da imamo CBCG, koja je u službi stabilnosti i sigurnosti finansijskog i bankarskog sektora. Takva pravovremena informacija bi potom obavezivala direktora FZD-a da promptno otpočne postupak naplate potraživanja u zemlji i inostranstvu, a što kao asset mananger, u ime FZD-a mora u velikom obimu odraditi CBCG. Tek kad se sakupe pare, tj. vrate u zemlju, FZD će biti u mogućnosti da odradi svoje aktivnosti za male deponente.

Zato, kome je zadatak da mora biti u službi malih deponenata banaka, pošto moćnici tekuće traže exit strategije na ličnoj i političkoj osnovi?

Prvo, zdravo tkivo profesionalaca u CBCG više ne smije da ćuti. Svako njihovo okretanje leđa znanju i struci koštaće ukupni sistem dodatne visoko rizične neravnoteže. Oni imaju posrednu odgovornost da zaštite instituciju, po cijenu da budu protjerani u zgradu bivšeg zop-a, što je sadašnja verzija golog otoka među hodnicima moći u CBCG. Svaki zaposleni u sektoru kontrole, koji radi svoj posao poštujući propise i znanje, treba da odbrani instituciju CBCG od guvernera, sadašnjih viceguvernera i “korporacije” poslušnika. Kojim metodom - neka sami odluče.

Oni čuvaju jedva održivu nadu za 87.000 (citat guvernera) malih deponenata iz dvije banke. Posebno ne smiju da ćute ako je u toku realizacija fatamorgane, za koju se planiraju izdvojiti sredstva poreskih obveznika. U ovom trenutku 15 miliona eura ne vrijedi ništa, a vrijeme je da se sredstva poreskih obveznika ne bacaju u prazno radi dokapitalizacija, koje neće jačati stabilnost sistema, tj. neće dobaciti da budu dvodnevni spin.

Drugo, medijska zajednica svojim ukupnim potencijalom treba da stane u službu malih deponenata; bilo koje banke. Da, tačno je. Banke imaju velike budžete za reklamiranje, pa mogu da cenzurišu koga god hoće, kako god hoće, koristeći sve modele uništavanja i unižavanja, ili nasilničkog pozadinskog naređivanja uz pregolemu graju lične nervoze. Međutim, ni banke ni mediji ne postoje, bez malih deponenata banaka. To je sistemska istina, kojoj moraju da služe. Bez malih deponenata, nema budžeta za reklamiranje. Među njima se otkriva i čuva jedina istina tržišnog bankarstva.

Tekuće, sredstva malih deponenata su pod suspenzijom iliti diplomatski nazvanim moratorijumom, uvedenim od nezasitih, a koji se bez odgovornosti na javnoj i institucionalnoj sceni igraju sudbinama običnih, normalnih ljudi. Možda je prinudna uprava uvedena da se kontroliše šteta, jer tinja još dublja kriza. No, takva kratkoročna odluka CBCG ne smije da utiče na egzistencije malih deponenata, ako stvarno želimo da vjerujemo da nema osnova za bilo kakvu alarmantnost.

Zato, u konačnici, neovisno od svega do sad istaknutog: biće još gore; dok ne bude bolje. Ima još nečistog u dostignutom kvalitetu razvoja bankarstva u zemlji. Moraće da se sredi do kraja. A, kad dođemo na zdraviju granu unaprijeđenih reformi, možda naučimo kako su ozbiljni i osjetljivi poslovi na finansijskom i bankarskom tržištu. I, zašto su mali deponenti važni.

P.S. Kako je konferencija za štampu (11.12.2018) dodatno uznemirila sistem, mada ne vidljivo za svakoga, dobro je što su bankari skoncentrisani da urade potrebne pozadinske, pametne stvari da se sve ne oburda preko noći; bar u ostalim bankama sistema. Mada ostaje nejasno zašto se guverner poziva na Udruženje banaka oko redovne komunikacije?

( Mila Kasalica )