Krivac

Spektakularna je Marovićeva besjeda. U poplavi naših političkih opereta, ova zauzima posebno mjesto. Pa smo, nakon biometrijskih ličnih karata, koje to navodno i nisu, a što saznajemo nakon deset godina, dobili i priznanje koje to i nije baš sasvim. Sudeći po izjavi za javnost. Ali, sudovi kad presuđuju to ne rade na osnovu izjava za javnost već na osnovu izjava za sudske organe. A Marović je tamo ispričao nešto drugo. On se, u suštini nalazi usred - nemoguće misije. Nakon što je priznao da je kriminalac, sada pokušava da sačuva dostojanstvo. Ipak, uvijek je zanimljivo kad Grbaljski Tajnočuvar potegne Lovćenskog Tajnovidca.

Marović, zapravo, svojom besjedom, koja nije bez stanovitog narativnog šarma, poručuje da on nije kriv za ono što je priznao. Kriv je, kako kaže, za mnogo toga - nebudnost, uglavnom. To je bila fora na koju su se glavari izvlačili u doba socijalizma - nisu bili dovoljno budni, i dozvolili su da se desi... i tako dalje. Pa krivci dobiju kazne, a rukovodilac partijsku opomenu zbog nebudnosti. Ali, o čemu priča Marović? On je priznao vrlo konkretna djela. Ako nije krivac zašto je priznao? A ako jeste krivac, čemu ovi verbalni kalamburi...

Jer, prije nego je ova izjava podijeljena novinarima, Marović je u sudu autorizovao znatno svedeniju izjavu. Vjerovatno onim krajnje suvim, birokratskim jezikom - Ja, Svetozar Marović, pri čistoj svijesti, izjavljujem da sam bio šef organizovane kriminalne grupe...

O čemu se onda radi? Ako je po srijedi potreba da se pred javnošću “opere” od onoga što u institucijama priznaje kao svoj grijeh, to je uglavnom razumljivo - čovjek proba, pa ako prođe - prođe. I što nam, u takvom ključu, kaže Marović? Da je primoran, iz razloga koji bi se mogao razumjeti kao strah za najbliže, da prizna ono povodom čega se, zapravo, i ne osjeća krivim. Jer, jasno kaže, da nije uzeo ni cent. Ali, “priznanje koje sam učinio, zbog osjećanja krivice za sve što se neželjeno i štetno desilo, učinio sam i iz straha, ne od onih koji su po Zakonu postupali, već iz straha za moju djecu, za moje po krvi najbliže, za moju porodicu...” Dakle, nije toliko riječ o strahu od zakona, već o strahu od onih koji su u Crnoj Gori - iznad zakona. Koliko on zna o svemu tome?

Ali, Marović, je i dalje spreman na žrtvu. “Jer ne želim da se sudim sa svojom državom, da uzimam vrijeme višim ciljevima njenog napretka.” Sveti čovjek, reklo bi se. Ali, uprkos svemu, ne bez potrebe da pošalje neke - signale. Pa imamo u izjavi i “društvo današnjih Kalabića”, “lokalne Jude” i “ružne kopije Bruta”. Brutalno. Skupio je najedno - ekipu koja je izdala - Čiču, Isusa i Cezara. Ovaj koktel izdajnika ne govori mnogo ni o čemu osim o ogorčenju (i nerealnom osjećaju veličine) onoga koji se osjeća odbačenim i izdanim.

Nije ogorčenje izazvano samo “izdajom”. On, naime, jasno zna - da su i drugi radili isto što i on. Ali, za sada samo on plaća. Ipak, ni to nije dovoljan razlog da kaže - kako je naučio, i od koga sve to što je činio. I priznao.

“Priznao sam i svjestan, da nisam uspio da do kraja od sebe odbacim one zavodljive poroke vlasti, koji vas u sopstvenim očima učine važnijim od svih, pa iako sam se borio sa tim, ostao sam slab da sebe i druge u mojoj sredini, oslobodim od te bolesti koja rado posjeti svaku vlast, da pojedinici pomisle da je vlast koju vrše radi njihovog ličnog doba a ne samo i isključivo radi onih koji su ih izabrali.” E o tome bi, sigurno, imao još što reći.

Mada, moram priznati da je krajnje iritirajuća potreba intelektualca da čim ga snađu životne nevolje pobjegne u - gnjecavi pseudohrišćanski diskurs. Ali, nije ni to najgnjecaviji dio njegove kažnjeničke besjede. Jer, bio Marović kriv ili ne, saznali smo da - partija nije ništa kriva. Sigurno. On je sve ovo (što je priznao) naučio baveći se filozofijom i čitajući knjige u Krimovici. Hajdeger mu je dao ideju, a ne partijski druzi...

( Balša Brković )