TV I DRUGE IGRE
Cijena za Cavtat
Lijepo su izgledale baklje slobode na protestu, iako ih nije bilo mnogo. Nažalost, u ovoj zemlji nema dovoljno ljudi spremnih da ih ponesu zajedno sa onima od kojih se razlikuju politički, nacionalno ili vjerski. Zato naša vlast ne mora da popušta ni kad je u pitanju ljudski život, a kamoli cijena benzina...
Nedjelja je, gledam Bez granica. Redovno sa zakašnjenjem, ali uvijek na vrijeme... Sead Sadiković razgovara s djevojkama i momcima koji kruže regionom i mire neke mlade ljude, iako se oni nikad nijesu posvađali. Zašto? Zato što su podijeljeni na osnovu nečega o čemu ne znaju istinu, jer roditelji, škole i političari i dalje šire isključivo svoje verzije. Preciznije, svoje isključive verzije.
Roditelji prepričavaju samo ono što se u ratu događalo njihovim sunarodnicima, svi ostali su prosto neprijatelji. Takav pogled na rat, ni nakon tri decenije, ne seže dalje od prvog etnički različitog sela. Što uzrokuje drugačiju vrstu zločina, ne samo ratovanje protiv činjenica i kolektivizaciju krivice, nego i onu najopasniju - trovanje vlastite djece mržnjom...
***
U balkanskim školama, nastava iz Istorije skoro identična, udžbenici kao da su prepisani. Razlikuju se samo po nacionalnom i geografskom predznaku...Njihovi su, ničim izazvani, napadali naše, zatekli su nas goloruke i nespremne, ali smo se odbranili. Sprovodeći tu samoodbranu i petsto kilometara daleko od svojih kuća.
Đaci kao đaci, upijaju. Generacija koja je rođena u ratu odavno već predaje nekoj mlađoj. Na isti način, poput predanja s koljena na koljeno. Činjenice prerađene nacionalnom metodikom počinju da liče na mitove, a mitovi najčešće zvuče ljepše od istine... Da su puni otrova, malo ko primjećuje, a i to malo glasova razuma brzo biva ućutkano... I tako, ukrug, sve do novog rata...
***
Političarima sa ratnim mrljama, a masa ih je na Balkanu i danas, najčvršća garancija opstanka na vlasti jeste upravo balansiranje na mržnji. Stoga oni, do kraja svog ne samo političkog nego i biološkog života, neće dozvoliti da svi inspiratori, nalogodavci i izvršioci zločina izađu pred sud.
Hoće li se to ikad dogoditi? Neće, za Crnu Goru mogu da garantujem, a ni pravosuđe u susjednim državama ne uliva optimizam. Što smo gledali u Hagu - gledali smo.
Čemu onda podrška naumu ove djece da pomire poratne generacije koje su podijeljene tuđim istinama... Zbog nade, to je jedino što nijedna vlast ne može da nam oduzme. Mada ovoj našoj ne fali elana ni na tom planu...
***
Ta nada vodi me na svaki protest, bilo ko da ga organizuje. Ni to što se svaki put sve više razočaram ne sprečava me da odem opet. I opet... Prošle nedjelje bilo nas je mnogo više nego što sam očekivala. Ali, mnogo, mnogo manje nego što je potrebno da vlast čuje poruku sa ulice. Lijepo je vidjeti baklje slobode, iako ih nije bilo mnogo. Nažalost, u Crnoj Gori odavno nema dovoljno ljudi spremnih da ih ponesu zajedno. I to ne uprkos političkim, nacionalnim i vjerskim razlikama, nego upravo zbog njih. Zašto? Zato što nema dovoljno ni racionalnih i odgovornih lidera koji razlike vide kao prednost, a ne kao razlog za svađu. Ni među sobom, a naročito među sljedbenicima.
***
Vlast, u pravilno tempiranim vremenskim razmacima, igra upravo na tu kartu. I uvijek dobija. Zato što puk već tri decenije nasijeda ne samo na istog keca, nego i na isti rukav. I zaboravlja prethodnu prevaru čim se organizuje neka nova.
Stoga je majstorima prevara lako pošlo za rukom da skandal nezabilježen u normalnim državama - nezakonito hapšenje poslanika - okrenu u svoju korist. Relativizujući poslanički imunitet do te mjere da jedan od sudova čak tvrdi kako ta vrsta zaštite od progona zbog izgovorene riječi važi samo u skupštinskoj sali.
Sprdajući se sa Ustavom, zakonima i - ponajviše - s nama, veću odgovornost za javnu riječ sad traže zastupnici vlasti koja nikad ni za šta nije odgovarala, pa ni za najteže zločine.
***
Upravo ti zločini od ‘91. do ‘95. i jesu jedan od najvažnijih uzroka današnjih podjela. Prvo među tzv. političkom elitom, a onda i među onima koji je slijede. I tu nikakvih promjena ne može biti sve dok o najvećem zločinačkom poduhvatu tadašnje i većeg dijela sadašnje vlasti - tzv. ratu za mir - postoje bar tri istine.
Prvu zastupaju nepokolebljivi poštovaoci depeesa tokom tri decenije: nema u tom primarnom zlu nikakve njihove krivice, Crna Gora u ratu nije ni učestvovala. Podmladak koji se toj partiji pridružio u novije doba ponaša se kao da njena prošlost seže samo do 1997. Ako ih neki sagovornik i natjera korak unazad, može čuti samo mantru o nevoljnom saučesništvu.
Druge istine drže se oni koji su uz depees bili do ‘97: u ratu jesmo učestvovali, ponosni smo što smo zajedno branili srpstvo, bila je to patriotska obaveza. Tada su se današnji protivnici ponašali kao časni rodoljubi. Vlast je postala kriminogena, korumpirana i zločinačka tek nakon raskola, a naročito poslije referenduma.
***
U trećoj grupi su oni koji su već ‘91. vidjeli da je depees vrlo voljno i izuzetno poletno ušao u rat. Da on nije vođen zbog mira - u miru smo već živjeli, ni zbog toga da svi Srbi budu u jednoj državi - bili su i do tada. Ratna opcija izabrana je zbog novca, moći i teritorija.
Prva dva cilja su - na našu nesreću - ostvarena, treći - na sreću susjeda - nije. Za one koji su i prije tri decenije i danas vjerovali samo svojim očima, ovaj režim je zločinački, kriminogen i korumpiran od nastanka. I takav će ostati do nestanka...
P.S. Ta treća grupacija je i najmalobrojnija, ni u ratu ni danas nije uspjela da okupi više od dvadesetak posto Crne Gore. Ali, to ne znači da nije u pravu. Nego da su u opasnoj zabludi oni koji maštaju o nekakvom zdravom krilu vlasti. Neizlječiva je ta crnogorska bolest, pojedinačno nasljedna i kolektivno prenosiva. Još od Cavtata. Zbog kojeg je Nebojša Medojević i “stavljen u zatvor”... Ili još neko vjeruje kako je ova vlast stvarno osjetljiva na priču o korupciji i kumovskom biznisu.
( Ratka Jovanović-Vukotić )